Thursday, September 22, 2011

Hoda kao patka

Sabrana pisma iz tuđine
Publikovano u Beogradu, Službeni glasnik 2010, Copyright © Borislav Pekić

51. „Hoda kao patka, kvače kao patka, izgleda kao patka, to je, očigledno, slon“

Poš­to­va­ni slu­ša­o­ci, prem­da ni na sa­mr­ti ni­je u En­gle­skoj po­želj­na, do­pu­sti­te mi lič­nu is­po­vest. Ovi su ko­men­ta­ri do­sta do­bro ži­ve­li od jed­ne pret­po­stav­ke. Ve­ći­na žur­na­li­stič­kih iz­veš­ta­ja od pret­po­stav­ki i ži­vi. Od fa­ka­ta ži­ve de­man­ti­ji. Ali ka­ko nji­ma ma­lo ko ve­ru­je, pret­po­stav­ke osta­ju da ob­li­ku­ju jav­no miš­lje­nje. Pret­po­sta­vljao sam, na­i­me, da se En­gle­zi, i po­je­di­nač­no i kao na­rod, od svih inih an­tro­po­i­da raz­li­ku­ju.

Ni­kad ni­sam išao ta­ko da­le­ko – ko­li­ko bi mo­žda oni že­le­li – da u nji­ma vi­dim us­pe­li­ju ljud­sku pod­vr­stu, na­sta­lu pri­rod­nim oda­bi­ra­njem na­ših naj­vred­ni­jih oso­bi­na, da ne ka­žem i naj­ru­žni­jih, iako su one uvek i naj­ko­ri­sni­je. Ni­ti još da­lje, da u nji­ma na­zrem iz­gu­blje­ni zo­o­loš­ki be­o­čug iz­me­đu pri­mat­skih maj­mu­na i pra­vih lju­di, gde su maj­mu­ni maj­mu­ni, En­gle­zi lju­di, a svi mi osta­li ne­sreć­no za­met­nu­ti be­o­čug iz­me­đu njih, jad­ni restl ge­ne­tič­ke kom­bi­na­to­ri­ke. Ni­je bi­lo la­ko od­re­ći se ot­kri­ća za ko­jim sto­le­ći­ma žu­di na­u­ka, osta­vlja­ju­ći nas rav­no­duš­nim. No, mo­ra­lo se. Ne iz skrom­no­sti, ne­go zbog sum­nje ko­ja me već po­o­dav­no gri­ze.

gethsemane



Naj­pre sam se pi­tao oda­kle mi uopšte ide­ja da su En­gle­zi raz­li­či­ti od svih nas, da su neš­to dru­go. Po­do­zre­vao sam tri iz­vo­ra sa­mo­ob­ma­ne. Ili sam na­seo kli­šeu, na­sle­đe­nom iz evrop­skog miš­lje­nja o En­gle­skoj; ili su me na­su­ka­li sa­mi En­gle­zi, ko­ji obo­ža­va­ju da bu­du neš­to dru­go i kad to ni­su, da se raz­li­ku­ju i kad su isti; ili sam sâm se­be za­veo že­ljom da što bez­bol­ni­je pro­đem, jer uvek je lak­še go­vo­ri­ti o ne­če­mu što se raz­li­ku­je ne­go o ne­če­mu što je ski­nu­to s istog ka­lu­pa i sa­mo se po­na­vlja.

Bi­lo ka­ko bi­lo, ja sam ih raz­li­ko­vao i na to­me gra­dio pa­ra­dok­se ovih ko­men­ta­ra. Ta­ko se, sam od se­be, iz­gra­dio i po­sled­nji. Nje­ga mi je ob­ja­snio moj pri­ja­telj go­spo­din Jo­nes. Kad sam mu sa­opštio svo­je sum­nje, re­kao mi je: „U pra­vu ste, ali i ni­ste.“ „Ka­ko?“ „Le­po“, re­kao je. „Ni­je va­žno raz­li­ko­va­ti se. Va­žno je iz­gle­da­ti kao da se raz­li­ku­je­te. On­da mo­že­te bez­bed­no ra­di­ti što i svi dru­gi, a da se svi­ma či­ni da ra­di­te neš­to – dru­go.“ „Mo­ji ze­mlja­ci upra­vo to ra­de.

Za­stu­pa­ju i pred­u­zi­ma­ju na­o­ko raz­li­či­te stva­ri, ali sve iz­la­ze na isto. Raz­li­ku­ju se, ali na isti na­čin.“ Uvre­dio se. „To je neš­to dru­go. Kod vas je to kon­fu­zi­ja, kod nas si­stem.“ Za­mo­lih ga za pri­mer. Da­de mi ga, uz mol­bu da ga ni­kom ne odam. Obe­ćah ali, kao što vi­di­te, obe­ća­nje ni­sam odr­žao. I ne ka­jem se. Jer ako su En­gle­zi isto što i mi, ura­dio sam što bi i oni, iz­dao tu­đe po­ve­re­nje. Ako ni­su, ura­di­li bi neš­to dru­go, ali ja ne znam šta i ne mo­gu se na njih ugle­da­ti, i opet vam, bez gri­že sa­ve­sti, mo­gu go­spo­di­na Jo­ne­sa iz­da­ti.

Uosta­lom, i nje­gov je pri­mer iz slič­ne mo­ral­ne obla­sti. Upi­tao me je da li je moj na­rod ikad dru­gom na­ro­du na­neo ne­prav­du. „Mo­ra da je­ste“, re­koh zbu­nje­no, „ali ja je ne znam.“ „Čuo sam da ste jed­nom bez raz­lo­ga na­pa­li Bu­ga­re.“ „Je­ste“, pri­znao sam, „ali ne bez raz­lo­ga. Bez oprav­da­nja mo­žda, ali ne i bez raz­lo­ga.“ „Raz­log je bio u ko­ri­sti, zar ne?“ „Da.“ „A gde vam je bi­lo ose­ća­nje neo­prav­da­no­sti?“

„U sti­du“, od­go­vo­rio sam. „Pa­met­ni Sr­bi se i da­nas to­ga sti­de.“ „To je le­po od njih“, ka­zao je go­spo­din Jo­nes. „Ali ni­je en­gle­ski.“ „Šta je – en­gle­ski?“ „Uči­ni­ti da se oni sti­de.“ „Da se sti­de što su ne­pra­ved­no na­pad­nu­ti?“ „Nek se sti­de zbog če­ga ho­će, va­žno je da se sti­de. Uko­li­ko se oni vi­še sti­de, vi će­te sve vi­še gu­bi­ti ose­ćaj da ste ne­pra­ved­no ra­to­va­li. Na kra­ju će­te i jed­ni i dru­gi raz­u­me­ti da je do ra­ta mo­ra­lo do­ći.

Vi će­te po­vra­ti­ti iz­gu­blje­nu čast, a oni ne­će do­bi­ti svo­je te­ri­to­ri­je.“ „To je, da­kle, taj en­gle­ski na­čin.“ „Pa­me­tan je, ne znam da li je baš en­gle­ski“, re­kao je go­spo­din Jo­nes, „ali poš­to je pa­me­tan, bi­će da je­ste. Uzmi­te taj ne­sreć­ni Fal­kland­ski rat. Na­pad­nu­ti smo bi­li mi, to je isti­na, ali je isti­na i da su ostr­va ar­gen­tin­ska. Prav­da je bi­la na nji­ho­voj stra­ni. Na na­šoj je bi­lo pra­vo, ne­ko­li­ko la­đa vi­še i, na­rav­no, one je­zi­ve Gur­ke ko­je ni­kom ne bih po­že­leo. Ali im mi ni pra­ved­nost ra­ta ni­smo pri­zna­li.“ „Zaš­to?“

„Za­to što bi ta­da doš­lo u pi­ta­nje i na­še pra­vo na ostr­va. Go­vo­ri­li smo da ne bra­ni­mo Fal­kland ne­go Po­ve­lju Uje­di­nje­nih na­ci­ja, ko­ja za­bra­nju­je ra­to­ve.“ „Bra­ni­li ste je ra­tu­ju­ći?“ „Pa, pra­vo je bi­lo na na­šoj stra­ni?“ „Je­ste, ali da ni­je? Da ni prav­da, ni pra­vo ni­su s va­ma bi­li?“ „Osta­le bi nam la­đe i one je­be­ne Gur­ke“, re­kao je go­spo­din Jo­nes. „A to je do­volj­no. Mi ra­di­mo što i svi dru­gi, sa­mo to uvek druk­či­je iz­gle­da.“

U Evro­pi se ve­li: „Ho­da kao pat­ka, kva­če kao pat­ka, iz­gle­da kao pat­ka, on­da je to pat­ka.“ En­glez bi ka­zao: „Ho­da kao pat­ka, kva­če kao pat­ka, iz­gle­da kao pat­ka, ve­ro­vat­no je pat­ka.“ Sa­mo sam ja, kao Sr­bin ne­za­vi­snog miš­lje­nja, ka­zao: „Ho­da kao pat­ka, kva­če kao pat­ka, iz­gle­da kao pat­ka, sve je to isti­na, ali je to ipak – slon.“

I ne ka­jem se. O slo­no­vi­ma mi je lak­še go­vo­ri­ti ne­go o pat­ka­ma. Za­to će i no­va se­ri­ja ko­men­ta­ra za­bo­ra­vi­ti sum­nje da su En­gle­zi, upr­kos to­me ka­ko ho­da­ju, ka­ko go­vo­re, ka­ko iz­gle­da­ju, pa i ka­ko mi­sle, mo­žda isto što i mi. I da­lje ću po­la­zi­ti od ro­man­tič­ne pret­po­stav­ke da je pat­ka u du­bi­ni svog bi­ća ipak sa­mo raz­o­ča­ra­ni – slon.

No comments: