Monday, September 05, 2011

Škola za političare

Sabrana pisma iz tuđine
Publikovano u Beogradu, Službeni glasnik 2010, Copyright © Borislav Pekić.

34. Ško­la za po­li­ti­ča­re, ili po ju­tru se dan po­zna­je

Ima jed­na do­sad­na po­slo­vi­ca ko­ja mi je za­gor­ča­va­la mla­dost. Ona gla­si: „Po ju­tru se dan po­zna­je.“ Na en­gle­ski je ne­pre­vo­di­va. Ov­de se dan ret­ko za­vr­ša­va ka­ko je po­čeo. Bal­kan­ski da­ni su do­sled­ni­ji. Ve­če se dr­ži ju­tar­njih obe­ća­nja. Je­di­no su nam isto­rij­ski da­ni neš­to ne­po­u­zda­ni­ji. I le­po kad nam sva­ne, ru­žno nam se smr­ka­va. Bio sam lenj i ne­po­slu­šan. Sa­da sam, s istim is­ho­dom, vre­dan i po­slu­šan. Neo­prav­da­nost po­slo­vi­ce u mom slu­ča­ju do­puš­ta mi da i na tu­đa ju­tra, tu­đe mla­do­sti, gle­dam s na­dom ko­ju po­slo­vi­ca po­ri­če. Či­nje­ni­ca da je ne­ko u de­se­toj po­bio ro­di­te­lje ne zna­či da će u pe­de­se­toj ubi­ti i de­cu.

Či­nje­ni­ca da je ne­či­ja in­te­li­gen­ci­ja u de­se­toj bi­la na ni­vou pa­pra­ti ne zna­či da se u pe­de­se­toj, kad se po­sta­ne dr­žav­nik, ne­će raz­vi­ti ba­rem do pa­me­ti me­so­žder­ske bilj­ke. Či­nje­ni­ca da se u de­se­toj sla­bo ra­ču­na­lo ne zna­či da se u pe­de­se­toj ne­će do­bro kra­sti. Či­nje­ni­ca da smo u de­se­toj la­ga­li jer laž od isti­ne ni­smo raz­li­ko­va­li ne zna­či da u pe­de­se­toj ne­će­mo la­ga­ti sa­mo za­to što sa­da isti­nu zna­mo. Mla­da­lač­ka se­bič­nost u de­se­toj, kad do pe­de­se­te stig­ne­mo, ne mo­ra se pre­tvo­ri­ti u sta­rač­ki ego­i­zam; mo­že po­sta­ti i ono što će­mo sad gor­do zva­ti – ra­zu­mom.

205david



Jed­nu od idu­ćih emi­si­ja po­sve­ti­će­mo en­gle­skom obra­zo­va­nju, po­ma­lo u stra­hu da ne­će­mo bi­ti shva­će­ni. Iz dva raz­lo­ga: što En­gle­zi još ne­ma­ju evrop­sko obra­zo­va­nje, i što mi ne­ma­mo vi­še – ni­ka­kvo. Ovaj put, me­đu­tim, go­vo­ri­će­mo o mo­ral­nom aspek­tu obra­zo­va­nja, či­ji mo­del ne od­re­đu­ju sa­mo ško­la i po­ro­di­ca, već, na­ro­či­to ako je o po­li­tič­kom mo­ra­lu reč, za­jed­ni­ca u ko­joj se ži­vi i od ko­je se uči.

Grč­ki po­lis, ru­di­men­tar­ni ob­lik an­tič­ke dr­ža­ve, bio je i ško­la gra­đan­stva. On je for­mi­rao Gr­ka, čo­ve­ka i gra­đa­ni­na. On ga je učio mo­ra­lu i po­gle­du na svet. Da­nas bi sva­kog pri­seb­nog čo­ve­ka, Joh­na kao i Ži­vo­ra­da, uža­snu­la vest da ga za­jed­ni­ca još uvek for­mi­ra, i da je nje­gov druš­tve­ni mo­ral ma­nje stvar nje­go­ve slo­bod­ne vo­lje, a vi­še vra­ća­nje druš­tvu – me­re za me­ru.

Ne­dav­no sam upo­znao mla­du na­du ov­daš­nje stran­ke. Poš­to je odr­ža­la vi­še bli­stav no bi­star go­vor o ča­ri­ma i pred­no­sti­ma de­mo­kra­ti­je, ne­po­gre­ši­vo­sti slo­bod­nog na­rod­nog ra­zu­ma i vi­so­kim mo­ral­nim oba­ve­za­ma po­li­ti­ke, pri­vat­no mi je ta na­da re­kla: da je glav­na pred­nost de­mo­kra­ti­je u to­me što je ne­po­sti­zi­va, da mu, dok svoj ra­zum ima, ni­či­ji dru­gi ni­je po­tre­ban, da je po­li­ti­ka nu­žno naj­ne­mo­ral­ni­ji ob­lik jav­ne de­lat­no­sti i da je sva­ki po­li­ti­čar od za­na­ta, shod­no to­me, jed­no­vre­me­no pro­iz­vo­đač ko­nop­ca za ve­ša­nje i dže­lat. Bu­du­ći mi­ni­star je po­tom od­ju­rio na dru­gi zbor. Ostao sam za­do­vo­ljan. Sad sam bar znao šta me oče­ku­je.

U En­gle­skoj. A u mo­joj ze­mlji? Pre­pri­ča­ću uzo­rak na­šeg po­li­tič­kog mo­ra­la iz be­o­grad­skog NIN-a od 13. apri­la 1986, pa su­di­te sa­mi. Na vest o ras­pi­si­va­nju li­ci­ta­ci­je za na­še atom­ske cen­tra­le, ko­ju smo u proš­loj emi­si­ji na­zva­li „ju­go­slo­ven­skim mo­ral­nim Čer­no­bi­ljem“, po­ja­vi­le su se an­ti­nu­kle­ar­ne pe­ti­ci­je gra­đa­na, ali su uče­ni­ci biv­še Pr­ve be­o­grad­ske gim­na­zi­je obo­ri­li sve ju­go­slo­ven­ske pe­ti­ci­o­naš­ke re­kor­de. Nji­hov je pro­test pot­pi­sa­lo 70.000 sred­njoš­ko­la­ca Sr­bi­je. Ovim za­vr­ša­vam lep­ši deo pri­če. Ple­me­ni­tu na­du osta­vljam na vra­ti­ma po­li­ti­ke, i ula­zim u nje­nu ma­nje ple­me­ni­tu re­al­nost.

Zna­ju­ći za ani­mo­zi­tet vla­sti pre­ma ini­ci­ja­ti­va­ma gra­đa­na ko­je od nje ne po­ti­ču, or­ga­ni­za­to­ri sred­njo-
š­kol­skog an­ti­nu­kle­ar­nog pro­te­sta tra­že za svo­ju ak­ci­ju, i do­bi­ja­ju je, sa­gla­snost vi­šeg omla­din­skog vođ­stva. Na ne­vo­lju, do­la­zi do omla­din­skih iz­bo­ra. Či­me se po­no­vo do­ka­zu­je da su iz­bo­ri či­sta ne­sre­ća i da bi bez njih svi­ma bi­lo bo­lje. (Na­ma sva­ka­ko. Bar bi­smo pre­va­re­ni bi­li sa­mo jed­nom, a ne vi­še pu­ta.)
 
U sva­kom slu­ča­ju, no­vim funk­ci­o­ne­ri­ma na po­čet­ku ka­ri­je­re ni­je se svi­de­lo da od­mah ima­ju pro­ble­me, prem­da, opet, ne vi­dim zaš­to bi u de­mo­kra­ti­ji vo­lja na­ro­da bi­la pro­blem, kad je pra­vi pro­blem uvek u nje­nom od­su­stvu, te su na­jed­nom iz sve sna­ge preg­nu­li da već odo­bre­nu ak­ci­ju za­u­sta­ve. „Čak i lju­di ko­ji su nam apla­u­di­ra­li i di­za­li nas u ne­be­sa“ – ka­že mla­di ini­ci­ja­tor an­ti­nu­kle­ar­ne ak­ci­je A. K. – „sa­da su nam go­vo­ri­li da smo po­gre­ši­li. Svi su po­če­li da pe­ru ru­ke.

Bi­lo je pret­nji da ću u za­tvor i da će mi ro­di­te­lji bi­ti ot­puš­te­ni s po­sla, a da će se svi pot­pi­si spa­li­ti.“ Za­vr­ša­vam na­vod­ni­ce za­di­vljen ljud­skim pro­gre­som, jer ne­kad bi sa svo­jim pot­pi­si­ma go­re­li i pot­pi­sni­ci. Ova­ko ne go­ri niš­ta. Čak ni obra­zi omla­din­skih funk­ci­o­ne­ra – od sti­da.

Kraj pe­ti­ci­je gla­si: „Ko su lju­di ko­ji to pla­ni­ra­ju i da li su sve­sni da, ka­da se mi bu­de­mo su­sre­ta­li s pro­ble­mi­ma ko­je će nam nu­kle­ar­ke do­ne­ti, oni ne­će bi­ti ži­vi?“ Za­sad, me­đu­tim, oni su i te ka­ko ži­vi. Onaj ko­ji je je­dva živ ostao – ini­ci­ja­tor je pe­ti­ci­je.

Poš­to je živ, mo­žda bi va­lja­lo da u ne­koj no­voj pe­ti­ci­ji pi­ta svo­je omla­din­ske vo­đe ka­kav je to dvo­li­čan mo­ral, ku­po­pro­daj­na čast i sa­mo­ži­va pa­met, što in­te­re­se vla­sti­te ka­ri­je­re sta­vlja iz­nad svih dru­gih, i da li su sve­sni da, kad se ini­ci­ja­tor bu­de sre­tao s pro­ble­mi­ma ko­je će ta­kav mo­ral ne­sum­nji­vo do­ne­ti, oni vi­še ne­će bi­ti me­đu ži­vi­ma.

Ali bi­će živ ini­ci­ja­tor pe­ti­ci­je A. K. i nje­go­vi dru­go­vi. Mo­žda će i on bi­ti omla­din­ski funk­ci­o­ner i po­ten­ci­jal­ni mi­ni­star. Ka­kav, za­vi­si od ko­ga je mo­ral učio. Ako ga je na­u­čio od se­be, ako ga je iz svo­je mla­do­sti po­neo, ne­če­mu se još i mo­že­mo na­da­ti. Ako ga je učio od svo­jih omla­din­skih pret­hod­ni­ka, sla­bo nam se pi­še.

Na mo­ju sre­ću, ja sam bez­be­dan. Dok ne­ko od njih po­sta­ne mi­ni­star ko­ji će od­lu­či­va­ti o me­ni i mom na­ro­du, ja ću već bi­ti mr­tav.

Ali na­rod ne­će. Ne mo­že se ta­ko la­ko iz­vu­ći kao ja.

No comments: