Thursday, September 29, 2011

Ko za koga radi

Sabrana pisma iz tuđine
Publikovano u Beogradu, Službeni glasnik 2010, Copyright © Borislav Pekić

58. Ko za ko­ga ra­di, pi­ta­nje je sad

Opšta sum­nji­ča­vost ni­je pri­vi­le­gi­ja ti­ra­ni­ja i dik­ta­tu­ra. Svoj­stve­na je i slu­žba­ma de­mo­kra­ti­je ko­je su, po pri­ro­di po­sla, van kon­tro­le jav­nog mnje­nja i par­la­men­ta. A naj­taj­ni­ja od svih, na­rav­no, taj­na je slu­žba. Njo­me vla­da jed­no je­di­no su­ve­re­no na­če­lo – ni­ko­me ne ve­ro­va­ti, na­ro­či­to oni­ma ko­ji­ma se iz svih dru­gih raz­lo­ga mo­ra i tre­ba ve­ro­va­ti. U njoj je sve do­puš­te­no, osim da vas ne uhva­te.

Ame­rič­ke taj­ne slu­žbe vi­še ne­go po­li­tič­ka de­sni­ca, oli­če­na u de­pre­siv­no-
-ma­ni­ja­kal­nom se­na­to­ru Jo­sep­hu McCarthyju, po­sle Vi­šin­skog pr­vom ju­ri­dič­kom fun­da­men­ta­li­sti, do­ve­le su ka­snih pe­de­se­tih zbu­nje­no jav­no mnje­nje do ube­đe­nja da je sva­ki Ame­ri­ka­nac ko­ji je za­vr­šio ko­ledž ru­ski agent. Ne­ki su i bi­li, ali ne svi.

rebel_2

Me­đu­tim, ni Ame­ri­kan­ci u hi­ste­rič­nim da­ni­ma lo­va na cr­ve­ne i ru­ži­ča­ste veš­ti­ce ni­su otiš­li ta­ko da­le­ko kao što su otiš­li hlad­ni, pro­ra­ču­na­ti En­gle­zi. Pre­ma tvrd­nja­ma uče­sni­ka u po­du­hva­tu i pi­sca knji­ge Lo­vac špi­ju­na Pe­te­ra Wrig­hta, bri­tan­ska kon­tra­o­ba­veš­taj­na slu­žba MI5 sma­tra­la je če­tvo­ro­stru­kog la­bu­ri­stič­kog pre­mi­je­ra Wil­so­na dr­žav­nim ri­zi­kom, pod­vr­gla ga per­ma­nent­noj kon­tro­li i pri­pre­ma­la za­ve­ru da mu de­sta­bi­li­zu­je i obo­ri vla­du.

A to je sce­na­rio ko­ji po am­bi­ci­ja­ma da­le­ko pre­va­zi­la­zi „Wa­ter­ga­te“ Ni­xo­no­ve ad­mi­ni­stra­ci­je. Buč­ni, vul­gar­ni Ame­ri­kan­ci na­pra­vi­li su od be­zna­čaj­ne „vo­do­in­sta­la­ter­ske“ afe­re na­ci­o­nal­no pi­ta­nje, pred­sed­ni­ka naj­u­ri­li, Augi­je­ve šta­le taj­nih slu­žbi her­kul­ski po­me­li, i sve­ča­no obe­ća­li da se slič­ne svi­nja­ri­je vi­še ne­će do­ga­đa­ti. Što u pre­vo­du na pro­fe­si­o­nal­ni je­zik CIA zna­či da se idu­ća svi­nja­ri­ja ni­kad ne­će obe­lo­da­ni­ti.



En­gle­ske vla­sti naj­pre su sud­skim pu­tem spre­ča­va­le iz­la­zak Wrig­hto­ve knji­ge u Austra­li­ji, a za­tim do­ma­ćim no­vi­na­ma za­bra­ni­le da o afe­ri Wil­son pi­šu. Vo­đa Do­njeg do­ma je, po­zi­va­ju­ći se na ta­ze pra­vi­lo par­la­men­tar­ne pro­ce­du­re iz go­di­ne 1660, za­u­sta­vio de­ba­tu, go­spo­đa Thatcher je iz­ja­vi­la da ne­ma šta iz­ja­vi­ti, jer se sve do­ga­đa­lo, od­no­sno ni­je do­ga­đa­lo, pre nje­nog man­da­ta – da­mu, uosta­lom, osim Ar­gen­ti­na­ca, ni­ko ni­je po­ku­šao da de­sta­bi­li­zu­je, a vi­de­li smo ka­ko su oni proš­li – biv­ši je pre­mi­jer Wil­son re­kao da ni o če­mu poj­ma ne­ma, da ne zna da li se do­ga­đa­lo ono što se ni­je do­ga­đa­lo, a nje­gov na­sled­nik Ja­mes Cal­lag­han da je bio za­do­vo­ljan is­tra­gom ko­ja je po­vo­dom to­ga što se ni­je do­go­di­lo vo­đe­na.

Srp­skim re­či­ma, da se niš­ta i ni­je do­go­di­lo. Niš­ta, osim što je kr­vo­loč­ni vuk či­nov­nič­ke taj­no­sti još jed­nom po­jeo na­iv­nog ma­gar­ca na­rod­ne jav­no­sti.

Ma­lo-po­ma­lo, stva­ri su po­če­le da se za­pe­tlja­va­ju, od­no­sno ot­pe­tlja­va­ju, za­vi­sno s ko­je ih stra­ne po­sma­tra­te. Ot­kri­va se da je Ope­ra­ci­ja Wil­son bi­la ofi­ci­jel­na i da ju je 1970. na­re­dio šef MI5 ser Mar­tin Jo­nes, a una­pre­dio 1972. nje­gov na­sled­nik ser Mic­ha­e­l Han­ley. Tri­de­set age­na­ta je an­ga­žo­va­no u do­ka­zi­va­nju Wil­so­no­ve ne­lo­jal­no­sti pre­ma ze­mlji ko­ju je u če­ti­ri man­da­ta vo­dio. (Zna se ka­ko i ku­da ako je In­tel­li­gen­ce Se­vi­ce u pra­vu!)

Me­đu krun­skim ar­gu­men­ti­ma je ža­lo­sna či­nje­ni­ca da je pre­mi­jer 19 pu­ta pu­to­vao u Mo­skvu. Po­red to­ga, i ča­sna špi­jun­ska reč Ja­me­sa An­gle­to­na, umi­ro­vlje­nog še­fa ame­rič­ke kon­traš­pi­ju­na­že iz 1965, da je re­če­ni Wil­son no­tor­ni so­vjet­ski agent. Ot­kri­va se da je i ovaj naj­po­sle po­sum­njao da se u nje­ga sum­nja, te se po­ža­lio ser Old­fi­el­du, ta­da še­fu MI6. U me­đu­vre­me­nu se is­po­sta­vlja i go­spo­đa Thatcher u zva­nič­noj iz­ja­vi po­tvr­đu­je da je gla­so­vi­ti pred­vod­nik lo­va­ca na špi­ju­ne, na­re­če­ni Old­fi­eld, ho­mo­sek­su­a­lac i kao ta­kav po­ten­ci­jal­ni ri­zik, jed­na­ko kao Wil­son, ko­ji to ni­je, ali je 19 pu­ta pu­to­vao u Mo­skvu. Go­vo­ri se i o biv­šem mi­ni­stru ko­ji je ra­dio za CIA, valj­da iz ina­ta to­li­kim En­gle­zi­ma ko­ji ra­de za Ru­se.

Po­sle Bur­ges­sa, Philbyja, Mac­le­a­na, Blun­ta, onih za ko­je je utvr­đe­no da su za So­vje­te ra­di­li, i lju­di kao Hol­lis, na ko­je se sa­mo sum­nja, kao i onih u ko­je će se, ži­vi bi­li, tek po­sum­nja­ti, čo­vek se s tu­gom pi­ta: šta je osta­lo od sta­re sla­ve In­tel­li­gen­ce Ser­vi­cea i le­gen­de o nje­go­vim aso­vi­ma ko­ji su ona­ko du­ho­vi­to na­sa­ma­ri­va­li Če­ku Đer­žin­skog, i us­put šar­mi­ra­li Ma­do­ne spa­va­ćih ko­la?

Iz­gle­da da se jed­na­ko sla­van po­sta­je ra­de­ći za svo­ju ze­mlju i za ne­pri­ja­te­lja. Sa­mo što te ne­pri­ja­telj pla­ća, a ze­mlja ra­ču­na na tvo­je ro­do­lju­blje i od­ri­če te se kad te uhva­te. Za pro­fe­si­o­nal­ca, oči­gled­no, uvek ima hle­ba, osim ako pre­ko nje­ga ne do­bi­je i za­tvor­sku po­ga­ču.

U ne­kim ze­mlja­ma je do­bi­je­te i ako špi­jun ni­ste. Do­volj­no je tek is­tra­gu da pre­ži­vi­te. Ov­de je ne do­bi­ja­te i kad je­ste. Ot­kri­ve­ni iz­daj­ni­ci ne­ma­ju šta da bri­nu. Ako ima­ju pra­ve škol­ske dru­go­ve, do­bi­će or­den, pen­zi­ju, a po­ne­kad i ple­mić­ku ti­tu­lu. Kod nas štran­gu, čak i ako se tek do­go­va­ra­mo je­su li iz­daj­ni­ci ili sa­mo na­o­pa­ko ili druk­či­je mi­sle.

Šte­dlji­voj bri­tan­skoj vla­di ne pre­o­sta­je dru­go ne­go da taj­nu slu­žbu đu­tu­re pro­da Ru­si­ma, pa tek on­da da me­đu nji­ma vr­bu­je svo­je lju­de. Ta­da bi En­gle­zi, iz spor­ta, mo­žda ra­di­li i za svo­ju ze­mlju. U sva­kom slu­ča­ju, bar bi se zna­lo ko za ko­ga ra­di.

A me­ni osta­je da se pi­tam – ko­jeg je, stvar­no, vra­ga taj Wil­son tra­žio de­vet­na­est pu­ta u Mo­skvi?

No comments: