Sunday, September 25, 2011

Spasonosni eufemizmi

Sabrana pisma iz tuđine
Publikovano u Beogradu, Službeni glasnik 2010, Copyright © Borislav Pekić

54. Spa­so­no­sni eufe­mi­zmi rđa­ve stvar­no­sti

Odav­no smo usta­no­vi­li da se u Bri­ta­ni­ji stva­ri spo­ro me­nja­ju. Do­daj­mo to­me oba­veš­te­nje da se i ta­da me­nja­ju sa­mo pri­vid­no. Ta­ko smo doš­li do sa­zna­nja da se – ne me­nja­ju uopšte.

Ču­je se da se raz­no­sa­či poš­te vi­še ne­će zva­ti „poš­ta­ri­ma“ ne­go „slu­žbe­ni­ci is­po­ru­ke“. Že­le­zni­ce su do­ne­le od­lu­ku da na vo­zo­vi­ma uki­nu „dru­gu kla­su“. Ali to ne zna­či da će se od sa­da Bri­tan­ci vo­zi­ti sa­mo „pr­vom“. I da­lje će pu­to­va­ti i dru­gom, sa­mo će se ona zva­ti „stan­dard­nom“. Ni­ti će se u toj dru­goj, poš­to se stan­dar­di­zo­va­la, neš­to pro­me­ni­ti. Va­go­ni će i da­lje bi­ti ne­u­dob­ni i pr­lja­vi; hra­na će, ta­ko­đe, bi­ti stan­dard­no rđa­va, a ne tek rđa­va. I, raz­u­me se, vo­zo­vi će kao i uvek stan­dard­no ka­sni­ti i bi­ti, s ob­zi­rom na opšti stan­dard, sve sku­plji.

guayasamin_llanto

Osim ime­na, niš­ta se ne­će pro­me­ni­ti. Mo­der­nom i po­pu­lar­nom obi­ča­ju pre­i­me­no­va­nja stva­ri da se lju­di­ma sta­ri rog za no­vu sve­ću pro­da, da stva­ri što du­že osta­nu iste, po­sve­ću­je u Ti­me­su od 17. mar­ta 1987. Ber­nard Le­vin du­ho­vit čla­nak, ko­me, evo, do­da­jem i ja svo­ja is­ku­stva s lin­gvi­stič­kog pod­ruč­ja en­gle­skih i ju­go­slo­ven­skih eufe­mi­za­ma.



Le­vin se ža­li da su u sta­ra, do­bra vre­me­na stva­ri na­zi­va­ne svo­jim pra­vim ime­ni­ma, i ta­ko su od­mah mo­gle da se ras­po­zna­ju, a da se sa­da kri­ju pod obi­ljem ne­ja­snih za­me­ni­ca, či­ju pra­vu pri­ro­du ot­kri­va­mo naj­češ­će kad je ka­sno da se od nje sa­ču­va­mo. Šta vam ko­ri­sti što pod poj­mom „so­ci­jal­no ne­a­dap­ti­ra­ne lič­no­sti“ ot­kri­je­te vi­še­stru­kog ubi­cu ako ste se već oda­zva­li nje­go­vom lju­ba­znom po­zi­vu da ode­te na iz­let u šu­mu?

En­gle­zi su u ta sta­ra, do­bra, gru­ba ali iskre­na vre­me­na sa­ka­te lju­de na­zi­va­li – bo­ga­lji­ma. On­da su ih pre­i­me­no­va­li u „hen­di­ke­pi­ra­ne“. Pa u „di­sa­bled“ (na­še in­va­li­de). Si­ro­ma­šan svet su, ta­ko­đe, bez za­zo­ra na­zi­va­li si­ro­ti­njom, ni­poš­to „ne­pri­vi­le­go­va­nim lju­di­ma“. Jer ti­me što je po­stao hen­di­ke­pi­ran ili čak in­va­lid, bo­galj ni naj­ma­nje ni­je svo­je sta­nje po­pra­vio. Je­zik je obo­ga­ćen, ali ne i bo­galj.

U li­hvar­skim oči­ma so­ci­jal­nog osi­gu­ra­nja ostao je jed­na­ko ne­po­že­ljan kao što je i kao bo­galj bio. Ni­ti si­ro­ti­nja bo­lje ži­vi ot­ka­ko se zo­ve ne­pri­vi­le­go­va­nim sve­tom. A kad smo već kod sve­ta, za­o­sta­li na­ro­di ni­su na­pred­ni­ji ot­ka­ko se zo­vu „Tre­ći svet“.

Mi Ju­go­slo­ve­ni ima­mo svo­je isto­rij­ske i svo­je ak­tu­el­ne eufe­mi­zme. Ta­ko je, na pri­mer, „re­vo­lu­ci­ja“ eufe­mi­zam za „gra­đan­ski rat“ i sve osta­lo što uz nje­ga ide. „Kra­lje­vi­na Ju­go­sla­vi­ja“ je eufe­mi­zam za „mo­nar­ho­fa­ši­stič­ku dik­ta­tu­ru“, ali nje­ga ko­ri­ste sa­mo oko­re­li re­ak­ci­o­na­ri. „Do­ba ob­no­ve i iz­grad­nje“ eufe­mi­zam je za vre­me u ko­me smo na zdra­ve no­ge po­sta­vi­li sve svo­je greš­ke. Te greš­ke ima­ju i lep­še na­dim­ke.

One se zo­vu čas „de­vi­ja­ci­je br­zog ra­sta“, čas „pra­vil­ni kurs za ono vre­me“, a sa­mo po­ne­kad glu­po­sti, ali to već ni­je eufe­mi­zam, to je pra­va, sta­ra, do­bra na­rod­na reč. Zna­te li šta je „ne­za­ko­ni­to po­na­ša­nje“ Slu­žbe bez­bed­no­sti 1948?

To je pro­ce­du­ra u ko­joj nje­ni or­ga­ni za­ko­ni­to pre­mla­ću­ju go­lo­o­to­ča­ni­na, ali je i „go­lo­o­to­ča­nin“ eufe­mi­zam, jer ne ozna­ča­va do­mo­ro­ca ne­kog go­log oto­ka, čak ni čo­ve­ka ko­ji na nje­mu ži­vi go, ne­go za­tvo­re­ni­ka kon­cen­tra­ci­o­nog lo­go­ra. Pa i sam iz­raz „kon­cen­tra­ci­o­ni lo­gor“ već je eufe­mi­zam, i to bri­tan­skog po­re­kla, iz Bur­skog ra­ta, jer to ni­je pu­ko sa­bi­ra­liš­te lju­di, već i Auschwitz mo­že da bu­de.

Ne­će­mo ići du­blje u proš­lost, ni u eufe­mi­stič­ke ko­re­ne svih na­ših eufe­mi­za­ma, iz bo­ja­zni da ne ot­kri­je­mo ka­ko su nam sve re­či već odav­no pra­zne i la­žne,
i da nam je stvar­nost or­wel­lov­ski druk­či­ja od one što nam je reč­nik pri­ka­zu­je.

Ak­tu­el­ni eufe­mi­zmi su ta­ko­đe broj­ni. Stu­dent­sku po­bu­nu na­zva­li smo „jun­skim gi­ba­nji­ma“. Kri­zu „po­teš­ko­ća­ma u raz­vo­ju“. Štraj­ko­ve zo­ve­mo „ob­u­sta­va­ma ra­da“. „Ne­pri­ja­te­lji­ma“ sve one ko­ji se sa na­ma ne sla­žu. Be­du „so­ci­jal­nim pro­ble­mom“. So­ci­jal­ne pro­ble­me pak „iza­zo­vom“ ili „za­dat­kom za re­ša­va­nje“. Pre­mla­ći­va­nje lju­di kod nas je „van­red­na me­ra“, rđav hleb „na­rod­ni hleb“, na­rod je, ka­ko kad i ka­ko za ko­ga, čas „no­si­lac su­ve­re­ni­te­ta“, čas „uli­ca“. Kad je u ze­mlji sta­nje rđa­vo, ono je „pri­vre­me­no“, kad je očaj­no, „slo­že­no“ je.

In­ven­tar či­nje­ni­ca stvar­no­sti ko­ji­ma smo da­li lep­ša i be­za­zle­ni­ja ime­na bes­ko­na­čan je. Nji­ho­vo nas re­đa­nje ni­ku­da ne­će od­ve­sti, kao što ne od­vo­di ni stvar­nost ko­ju iza se­be kri­je. Hi­tler je ge­no­cid nad Je­vre­ji­ma na­zvao eufe­mi­zmom „to­tal­no re­še­nje je­vrej­skog pi­ta­nja“. Po­sle­di­ce ni­su bi­le eufe­mi­stič­ke.

Sva­ki, ma ko­li­ko na­i­van i ne­vin eufe­mi­zam, sva­ko iz­be­ga­va­nje da se či­nje­ni­ce stvar­no­sti na­zo­vu pra­vim ime­ni­ma, pred­sta­vlja opa­snost da se one za­bo­ra­ve i iz ru­ku is­pu­ste. Ako olu­ju ko­ja na­i­la­zi na­zo­ve­mo „kli­mat­skim po­re­me­ća­jem“, sva­ka­ko će­mo lak­še na nju mi­sli­ti, ali kad du­ne, bi­će to pra­va olu­ja, ni­ka­kav eufe­mi­stič­ki po­re­me­ćaj kli­me, i mi će­mo je ne­sprem­ni do­če­ka­ti.

Sa­mo, u ot­po­ru eufe­mi­zmi­ma ne­moj­mo pre­te­ri­va­ti. Ne bu­di­mo pro­kle­ti či­stun­ci. Još uvek je pre­po­ruč­lji­vi­je da že­nu u po­od­ma­kloj do­bi zo­ve­mo „da­mom u naj­bo­ljim go­di­na­ma“, a ne kao što je naš obi­čaj – ba­bom.

Za­to i mo­lim da se ovaj ko­men­tar uzme kao „miš­lje­nje“, a ne de­likt ši­re­nja ne­pri­ja­telj­ske pro­pa­gan­de.

No comments: