Thursday, September 08, 2011

Istorija, nacionalni ponos i Englezi

Sabrana pisma iz tuđine
Publikovano u Beogradu, Službeni glasnik 2010, Copyright © Borislav Pekić.

38. Isto­ri­ja, na­ci­o­nal­ni po­nos i En­gle­zi

Ni­kad ni­sam raz­u­meo us­hi­će­nost mo­jih škol­skih udž­be­ni­ka na­rod­nim pe­sniš­tvom i na­ših oče­va ko­sov­skim po­ra­zom. Ne tvr­dim da po­gi­bi­ja od go­di­ne 1389. ni­je bi­la di­vot­na, da po­raz ni­je bio ve­li­čan­stven, ali upr­kos svim mo­ral­no-du­šev­nim raz­lo­zi­ma – ko­ji će mo­žda na ne­bu bi­ti od ne­ke va­žno­sti, a na ze­mlji su sa­mo od šte­te – ni­ko me ne mo­že raz­u­ve­ri­ti u to da pot­pu­na po­be­da nad Tur­ci­ma ne bi bi­la još ve­li­čan­stve­ni­ja. Ra­ci­o­nal­na Evro­pa je to ose­ti­la. Po­greš­na vest o na­šoj po­be­di sta­vi­la je u ra­do­stan po­kret zvo­na pre­stol­nič­kih bo­go­mo­lja. Kad se za naš slom sa­zna­lo, zvo­na su pre­sta­la zvo­ni­ti.

Pri­vre­me­no oslo­bo­đe­ni bri­ga oko dr­ža­ve, mi smo se ba­ci­li na ko­va­nje sti­ho­va o nje­noj pro­pa­sti i gu­lje­nje pro­je, od­vaj­ka­da na­me­nje­ne su­žnji­ma i pe­sni­ci­ma. Da smo na Ko­so­vu po­be­di­li, ne­mač­ki bi se pe­sni­ci i knji­žev­ni eks­per­ti sva­ka­ko ma­nje odu­še­vlja­va­li na­šom na­rod­nom maš­tom i nje­nim po­et­skim tvo­re­vi­na­ma, ali bi nas nji­ho­vi voj­ni­ci, go­di­ne 1941, mo­žda te­že po­be­di­li. Ho­ću da po­ve­ru­jem ka­ko bi­smo, u za­me­nu za je­dan po­tre­san ci­klus na­rod­nih pe­sa­ma, do­bi­li ma­nje po­tre­snu isto­ri­ju. Ni­je si­gur­no – na Bal­ka­nu niš­ta ni­je si­gur­no – ali je mo­gu­će. A na va­ma je da ce­ni­te šta je od to­ga pre­te­žni­je.

15sketch

Pri­zna­jem, do­du­še, da se u na­šem ne­prak­tič­nom od­no­su pre­ma ko­sov­skom po­ra­zu, i na­šoj ne­be­skoj fi­lo­so­fi­ji po­vo­dom nje­ga, kri­je i jed­na ko­ri­sni­ja, prag­ma­tič­ni­ja od­li­ka na­rod­nog ka­rak­te­ra. Ona ko­ja ume da od ne­vo­lje na­pra­vi vr­li­nu. Ona ko­ja ho­će da od sva­ke šte­te ima bar ne­ku, ma ka­ko ma­lu, vaj­du.



Još go­re ću u va­šim oči­ma pro­ći ako ka­žem da ni slav­nim 27. mar­tom 1941. ni­sam baš na­ro­či­to po­ne­sen, iako me je, sa je­da­na­est go­di­na, u an­ti­pak­tov­skim de­mon­stra­ci­ja­ma hap­si­la po­li­ci­ja, či­ji je šef bio moj otac. Je­ste da nam je na 27. mar­tu če­sti­tao lič­no go­spo­din Chur­chill, re­kav­ši u bri­tan­skom par­la­men­tu da je to­ga da­na Ju­go­sla­vi­ja naš­la svo­ju du­šu. (Opet ta na­ša ne­sreć­na, ko­sov­ska du­ša!) Je­ste da je ona tu ne­ku du­šu naš­la. Ali je ce­na bi­la pri­lič­na. Naš­la je du­šu i iz­gu­bi­la dr­ža­vu. I dva mi­li­o­na lju­di po­vrh to­ga. To­li­ko joj je tre­ba­lo da po­no­vo na­đe dr­ža­vu, pi­ta­nje du­še ovaj put osta­vlja­ju­ći neš­to po stra­ni. Jer, dr­ža­va od du­še ne ži­vi. One naj­moć­ni­je ni­kad je ni­su ni ima­le. Dr­ža­va bez du­še je­dan je od naj­po­zna­ti­jih isto­rij­skih fe­no­me­na. Du­ša bez dr­ža­ve ta­ko­đe je mo­gu­ća. Ali je du­šev­na dr­ža­va – fik­ci­ja ili ru­i­na.

Ne znam u ko­joj me­ri is­prav­no gle­da­nje na vla­sti­tu isto­ri­ju od­re­đu­je ne­či­ju sud­bi­nu, ali da se u nje­mu, u tom gle­da­nju, ogle­da na­rod­ni ka­rak­ter, od­u­vek je bi­lo po­zna­to.

En­gle­zi se svo­jom isto­ri­jom po­no­se. U re­du, ima­ju i či­me. Isto­ri­ča­ri, pa i en­gle­ski, neš­to su uz­dr­ža­ni­ji, u ko­lo­ni­jal­nom pi­ta­nju na­ro­či­to, ali ko slu­ša za­mla­te! Čak i naj­oš­tri­ji kri­ti­ča­ri ko­lo­ni­jal­ne po­li­ti­ke, na­čel­ni pro­tiv­ni­ci im­pe­ri­jal­ne ide­je, ako ih do­bro pri­ti­sne­te, re­ći će vam da su oni, do­du­še, bez­re­zer­vno pro­ti­vu ko­lo­ni­ja­li­zma, ali, sve u ob­zir uzev­ši, da su ga En­gle­zi prak­ti­ko­va­li bo­lje, um­ni­je i pra­ved­ni­je ne­go iko dru­gi.

Ako ih da­lje po­te­ra­te, usko­ro će vam odu­še­vlje­no pri­ča­ti o pro­cva­tu In­di­je pod en­gle­skom ko­lo­ni­jal­nom upra­vom – za raz­li­ku od kr­va­ve kon­fu­zi­je u slo­bod­noj In­di­ji – i vi će­te, ako ste se­bič­ni, za­ža­li­ti što se, ume­sto ne­ko­ri­snog pe­sni­ka Byro­na, na Bal­kan ni­je is­kr­cao mno­go upo­tre­blji­vi­ji osva­jač Afri­ke Ce­cil Rho­des. Ko zna, mo­žda su u pra­vu. Pi­tam se, me­đu­tim, ka­ko ne­ko ko rđa­vom sma­tra sva­ku vlast nad dru­gim na­ro­dom – Ško­te i Ir­ce is­klju­ču­ju­ći – svo­ju vlast mo­že sma­tra­li do­brom. A eto, vi­di­te, En­glez to sa­svim le­po mo­že.

Ču­de­san od­nos En­gle­za pre­ma svo­joj isto­ri­ji naj­bo­lje se vi­di u raz­miš­lja­nji­ma o Crom­wel­lo­voj re­vo­lu­ci­ji. Ni­je­dan ne vo­li što se ona uopšte do­go­di­la. Za sva­kog Ostr­vlja­ni­na re­vo­lu­ci­ja je uglav­nom kon­ti­nen­tal­na glu­post. Pa poš­to bi pre­fe­ri­ra­li da je ni­su ima­li, po­na­ša­ju se kao da i ni­su. Na zlob­nom ter­mi­nu „en­gle­ska re­vo­lu­ci­ja“ in­si­sti­ra­ju Evro­plja­ni da bi bar u ne­če­mu En­gle­ze iz­jed­na­či­li sa nor­mal­nim lju­di­ma.

Ugu­ra­ti jed­nu kr­va­vu re­vo­lu­ci­ju u en­gle­sku po­vest, u ko­joj je iz­gled le­ga­li­te­ta pri­mar­na oso­bi­na i po­vod opštoj gor­do­sti, zna­či na­pra­vi­ti im pa­kost. Jer ono što je na Kon­ti­nen­tu re­vo­lu­ci­ja, ha­os, ob­ra­čun, opšta ma­klja­ža, ov­de je – le­gal­ni pre­vrat. En­gle­ska re­vo­lu­ci­ja je par­la­men­tar­ni po­du­hvat, sa­mo su evrop­ske re­vo­lu­ci­je ile­gal­ne. Za­to su ne­pro­miš­lje­ni Fran­cu­zi svog kra­lja sma­kli, svi­re­pi Ru­si svog ubi­li, ne­u­ra­čun­lji­vi Sr­bi svog kroz pro­zor ba­ci­li, a En­gle­zi Char­le­sa I sa­mo smr­ću ka­zni­li. Ni­jan­se su zna­čaj­ne. Pr­vo je svi­nja­ri­ja, dru­go zlo­čin, u srp­skom slu­ča­ju glu­post, a en­gle­ski je pri­mer jed­no­stav­no – po­gu­blje­nje.

En­gle­zi o svo­joj re­vo­lu­ci­ji pi­šu ma­nje za­to da bi se o njoj vi­še zna­lo, a vi­še da bi se zna­lo o raz­vit­ku nji­ho­ve par­la­men­tar­ne Isto­ri­je. Ni­ka­kvih ju­bi­le­ja ili pro­sla­va te re­vo­lu­ci­je ne­ma. Ne sla­vi se, na pri­mer, dan ka­da je po­gu­bljen kralj, što je ra­zu­mlji­vo u mo­nar­hi­ji, ali se ne sla­vi ni sa­ma re­vo­lu­ci­ja, iako se sma­tra da je ona stvo­ri­la mo­der­nu Bri­ta­ni­ju. Ja mi­slim da En­gle­zi, du­bo­ko u du­ši, svo­ju re­vo­lu­ci­ju sma­tra­ju po­ra­zom, što ona i je­ste. Kao i sva­ka re­vo­lu­ci­ja. Si­la je uvek ob­lik ne­ka­kvog po­ra­za, u pr­vom re­du po­ra­za mo­guć­no­sti da se ista stvar oba­vi bez mr­tvih.

En­gle­zi se, ta­ko­đe, po­no­se po­ra­zom kod Dun­ker­qu­ea, ali ga ne pro­sla­vlja­ju. Ne sla­ve ni po­raz od na­ro­da Zu­lu, je­dan od naj­ve­ćih u na­rod­noj isto­ri­ji. Fran­cu­zi ne sla­ve Wa­ter­loo, ne­go 1918. Nem­ci ne sla­ve po­raz kod Mo­skve, ne­go po­be­du kod Se­da­na. Ru­si Sta­ljin­grad, a ne Smo­lensk. Mi Sr­bi sla­vi­mo Ko­so­vo. I dru­gi na­ro­di na­še za­jed­ni­ce ima­ju svo­je po­ra­ze na ko­je su od­ne­kud po­no­sni. Isto­rij­ske ne­sre­će ko­je ih us­hi­ću­ju.

A šta je, do đa­vo­la, s na­šim po­be­da­ma?

No comments: