Sunday, September 18, 2011

Durbinski pogled na svet

Sabrana pisma iz tuđine
Publikovano u Beogradu, Službeni glasnik 2010, Copyright © Borislav Pekić

48. Dur­bin­ski po­gled na svet, ili se­dam da­na ko­ji ni­su ni­ko­ga po­tre­sli

Bri­tan­ske se no­vi­ne mo­gu upo­re­diti s dur­bi­nom ko­ji u svom me­ha­ni­zmu ima dve pro­tiv­reč­ne mo­guć­no­sti. Ono što osma­tra­te mo­že­te pri­bli­ži­ti ili uda­lji­ti, za­vi­sno od to­ga ti­če li vas se ono što se na nje­go­vom dru­gom kra­ju zbi­va.

U ra­di­ka­li­za­ci­ji ovih mo­guć­no­sti, le­gen­da ve­li da je lord Nel­son bit­ku kod Tra­fal­ga­ra za­po­čeo za­to što je na­re­đe­nje da se u boj ne upuš­ta pri­mio dr­že­ći dur­bin na svom sle­pom oku. Na­re­đe­nje ni­je iz­vr­še­no, ali je bit­ka do­bi­je­na. Na­re­đe­nje se ta­da po­sti­đe­no po­vu­klo u ne­po­u­zdan mit, a po­be­da po­no­sno osta­la po­u­zda­na či­nje­ni­ca.

Sa­mo, uda­lja­va­nje otrov­ni­ce dur­bi­nom ni­kog ne spa­sa­va od nje­nog uje­da. Kao što Bri­ta­ni­ju od ra­ta ni­je sa­ču­vao jed­no­duš­ni na­por štam­pe da uma­nji opa­snost od po­nov­nog na­o­ru­ža­nja Ne­mač­ke. Iz­me­đu 1918. i 1939. en­gle­ska štam­pa je po­sma­tra­la Evro­pu kroz na­o­pa­ko okre­nut dur­bin. Kad je ovaj naj­zad ka­ko va­lja upo­tre­bljen, bi­lo je ka­sno.

Battle Of Anghiari

Dur­bin­ski ma­nir bri­tan­ske štam­pe naj­bo­lje se vi­di u ne­delj­ni­ci­ma, no s bit­nom raz­li­kom od evrop­skih. Dok u ne­mač­kom ne­delj­ni­ku vi­di­te šta se sve za se­dam da­na po sve­tu do­go­di­lo, u ju­go­slo­ven­skom čak i zaš­to – prem­da ne uvek i šta – iz en­gle­skog će­te sa­zna­ti uglav­nom šta se za tih se­dam da­na ni­je do­go­di­lo. U stva­ri, mo­žda i je­ste, sa­mo se to En­gle­za ne ti­če.



John Reed je o bolj­še­vič­koj re­vo­lu­ci­ji na­pi­sao De­set da­na ko­ji su po­tre­sli svet. Knji­ga je pro­ro­čan­ska. Ja se zbog tih de­set da­na još i da­nas tre­sem. Od Re­e­da smo sa­zna­li mno­go o 1917. go­di­ni, ali ma­lo o to­me do­kle će ona mno­ge do­ve­sti. Ov­de je, na sre­ću, reč o dru­gim da­ni­ma, dru­goj ze­mlji. Da­na ima se­dam i oni ni­kog ni­su po­tre­sli, jer se sve do­ga­đa u Bri­ta­ni­ji. Oni su ko­men­ta­ri­sa­ni u Sun­day Ti­me­su od 1. 2. 1987. na 88 stra­ni­ca, je­di­nom li­stu u Evro­pi za ko­ji, iz­gle­da, rat još ni­je do­bi­jen.

Pr­vi sve­žanj sa­dr­ži naj­va­žni­je ve­sti ne­de­lje. Za­klju­ču­jem po to­me što se sa­sto­ji pre­te­žno od re­kla­ma. Od do­ma­ćih ve­sti pri­o­ri­tet je dat ubi­stvu su­pru­ge te­ro­ri­ste Mac­Clinchyja, ko­ju su dvo­ji­ca dru­gih te­ro­ri­sta iz­re­še­ta­li dok je ku­pa­la de­te, i opštoj za­bri­nu­to­sti za sud­bi­nu go­spo­di­na Te­rryja Wa­i­tea, ko­ga su ote­li tre­ći te­ro­ri­sti dok je sa če­tvr­ti­ma pre­go­va­rao.

Tu su i re­zul­ta­ti an­ke­te ko­ji do­ka­zu­ju da En­gle­zi opa­snost od si­de sma­tra­ju ozbilj­ni­jim dr­žav­nim pro­ble­mom od ne­do­volj­nog obra­zo­va­nja, ni­skih pen­zi­ja, sla­be na­rod­ne od­bra­ne i ne­si­gur­ne spolj­ne po­li­ti­ke, ako ova po­sto­ji. Sa­zna­je­mo, ta­ko­đe, da su bra­de opet u mo­di. Pre­la­ze­ći kroz po­vest ljud­ske fi­zi­o­no­mi­je s li­ca sve­ti­te­lja, pre­ko obra­za mu­dra­ca, na li­ko­ve ban­di­ta, i obr­nu­to, dve naj­ču­ve­ni­je bri­tan­ske bra­de pri­pa­da­ju da­nas po­ret­ku.

Cr­kvi bra­da go­spo­di­na Wa­i­tea, ko­ji ho­će da od ve­re na­či­ni svet­sku po­li­ci­ju, i vla­sti bra­da go­spo­di­na An­der­to­na, ko­ji že­li da od po­li­ci­je na­pra­vi svet­sku ve­ru. Po­sle smr­ti Kar­la Mar­xa, uzor-bra­da ne­re­da još se tra­ži. Naj­sud­bo­no­sni­ja vest iz sve­ta je­ste či­nje­ni­ca da su En­gle­ski­nju go­spo­đu Hil­lary u Ita­li­ji si­lo­va­li po­li­caj­ci. En­gle­ze, ko­ji ova­kve stva­ri ne­ra­do pred­u­zi­ma­ju i do­bro­volj­no, za­pre­pa­sti­lo je si­lo­va­nje.

Ita­li­ja­ne što go­spo­đa Hil­lary o to­me go­vo­ri otvo­re­no, a me­ne što je vest do­bi­la pred­nost nad Re­a­ga­no­vim teš­ko­ća­ma s ame­rič­kim na­rod­nim pred­stav­ni­ci­ma i Gor­ba­čo­vlje­vim teš­ko­ća­ma s ru­skim na­ro­dom. Na ta­ko neš­to ni­sam na­vi­kao. U na­šim no­vi­na­ma na pr­voj stra­ni mo­že­te pro­či­ta­ti sa­mo šta se u tu­đi­ni zbi­lo s na­šim dr­žav­ni­ci­ma. Za gra­đa­ne ili ne zna­te, ili sa­zna­je­te sa sed­me stra­ne, u opa­snom srod­stvu sa sed­mom ru­pom na svi­ra­li.

U dru­gom sve­žnju do­ma­ći bi ko­men­ta­tor ve­ro­vat­no iza­brao ve­se­li­ju te­mu, ali ja, kao stra­nac, bi­ram čla­nak go­spo­di­na Bri­a­na Wal­de­na o ne­mo­guć­no­sti so­ci­ja­li­zma u Bri­ta­ni­ji. Zaš­to go­spo­din Wal­den dr­ži da je so­ci­ja­li­zam ov­de ne­mo­guć? Za­to što u nje­ga ni­ko ozbilj­no ne ve­ru­je. Čak ni so­ci­ja­li­sti. Bo­jim se da go­spo­din Wal­den ba­rem u dve tač­ke ni­je u pra­vu. Tač­no je da u so­ci­ja­li­zam ne ve­ru­ju so­ci­ja­li­sti, ali ve­ru­ju – kon­zer­va­tiv­ci.

U Bri­ta­ni­ji, za­pra­vo, u so­ci­ja­li­zam ozbilj­no ve­ru­ju sa­mo ube­đe­ni an­ti­so­ci­ja­li­sti. Oni ga se pla­še, pa je to ra­zu­mlji­vo. A on­da, ko ka­že da je za po­be­du so­ci­ja­li­zma nu­žno da se u nje­ga ve­ru­je? Po­ne­kad je do­volj­na sa­mo po­be­da.

U sve­žnju po­sve­će­nom kul­tu­ri naj­zna­čaj­ni­jom sma­tram od­lu­ku Bri­tan­skog mu­ze­ja da na ulaz po­sta­vi pro­vid­ne ku­ti­je za do­bro­volj­ne pri­lo­ge. U pod­ne su ku­ti­je već pri­lič­no pu­ne i vi ste za­di­vlje­ni en­gle­skim raz­u­me­va­njem za umet­nost. Ali, do­đe­te li ra­no iz­ju­tra, uhva­ti­će­te mu­zej­ske či­nov­ni­ke ka­ko no­vac si­pa­ju u ku­ti­je, u oči­gled­noj na­me­ri da vas na raz­u­me­va­nje umet­no­sti ohra­bre. Iz­gu­bi­će­te neš­to od ve­re u čo­ve­ko­vu ve­li­ko­duš­nost, ali će­te do­sta na­u­či­ti o nje­go­vom lu­kav­stvu, a mo­žda i sa­ču­va­ti neš­to pa­ra.

Po­sled­nji sve­žanj ne­delj­ni­ka, po­sve­ćen po­slov­nim no­vo­sti­ma i fi­nan­sij­skim po­slo­va­nji­ma, naj­de­blji je. To je ra­zu­mlji­vo. U ka­pi­ta­li­zmu se, na­ža­lost, lju­di još ba­ve sti­ca­njem do­bit­ka, a ne pro­na­la­že­njem na­či­na da se po­kri­ju gu­bi­ci. Po­sled­nji na­čin obez­be­đen je ne­dav­nim so­vjet­sko-bri­tan­skim spo­ra­zu­mom o na­kna­di šte­te bri­tan­skim dr­ža­vlja­ni­ma na­ne­te to­kom Ok­to­bar­ske re­vo­lu­ci­je.

(Po mom miš­lje­nju, neš­to jed­no­stra­nim, jer niš­ta ne go­vo­ri o to­me ko će šte­tu na­dok­na­di­ti Ru­si­ma.) En­gle­zi ažur­no pri­ja­vlju­ju svo­je zah­te­ve. Je­dan lju­bi­telj mu­zi­ke, na pri­mer, tra­ži da mu se na­dok­na­di ula­zni­ca za kon­cert, ko­ji se ni­je mo­gao odr­ža­ti zbog bu­ke i ga­la­me pro­u­zro­ko­va­ne isto­vre­me­nim odr­ža­va­njem re­vo­lu­ci­je. Dru­gi oče­ku­je odšte­tu za tri ri­blje kon­zer­ve što su mu ih neo­vlaš­će­no po­je­li mor­na­ri Cr­no­mor­ske flo­te, pri­li­kom ju­ri­ša na Zim­ski dvo­rac.

Ne­ko ova­kav zah­tev mo­že na­ći po­ma­lo pre­te­ra­nim.

Ja ga na­la­zim – pre­sud­nim.

Ko­me ni­je sta­lo do jed­ne ku­ti­je sar­di­na, ni­kad ne­će otvo­ri­ti ni­jed­nu fa­bri­ku za nji­ho­vu pre­ra­du. A svi zna­mo šta to zna­či.

No comments: