Saturday, September 03, 2011

Paradoks engleskih klasnih neprijatelja

Sabrana pisma iz tuđine
Publikovano u Beogradu, Službeni glasnik 2010, Copyright © Borislav Pekić.

31. Pa­ra­doks en­gle­skih kla­snih ne­tr­pe­lji­vo­sti

Do­bar po­zna­va­lac gra­đan­ske psi­ho­lo­gi­je pi­ta se o če­mu sa­nja Ame­ri­ka­nac kad vi­di mi­li­o­ne­ra u rols-roj­su i od­go­va­ra: o to­me da jed­nog da­na i on u nje­ga sed­ne. O to­me će, u su­sre­tu s bo­ga­ta­šem, sa­nja­ti i ve­ći­na En­gle­za. Iz­ne­ve­ra­va­ju­ći tra­di­ci­je Fran­cu­ske re­vo­lu­ci­je, Fran­cuz Jac­qu­es će sa­nja­ti da se on vo­zi rols-roj­som, a mi­li­o­ner ide peš­ke. Osta­ju­ći u tra­di­ci­ji so­ci­ja­li­stič­ke re­vo­lu­ci­je, naš će Ži­vo­rad sa­nja­ti o ča­su kad će peš­ke ići svi, i on i mi­li­o­ner. Iskre­no se ra­du­je­mo kad nam po­đe na­bo­lje, ali smo pod­jed­na­ko, če­sto i vi­še za­do­volj­ni, ako osta­ne­mo na istom, pod uslo­vom da dru­gi­ma bu­de go­re.

De Chirico-1

Ta­ko do­la­zi­mo do kla­sa i kla­sne mr­žnje. Iako na pr­vi po­gled iz­gle­da da kla­sne mr­žnje ne mo­že bi­ti bez kla­sa – one ko­ja će mr­ze­ti i one ko­ja će se mr­ze­ti – u stvar­no­sti ih je mo­gu­će na­ći raz­dvo­je­ne. U ve­ći­ni ka­pi­ta­li­stič­kih dr­ža­va pri­zna­ju se kla­se, ali po­ri­če kla­sna mr­žnja. U ve­ći­ni so­ci­ja­li­stič­kih, na­pro­tiv, kla­sna se mr­žnja pri­zna­je, a kla­se po­ri­ču. Za­jed­no se mo­gu na­ći je­di­no kod Mar­xa.



Na Kon­ti­nen­tu je od­nos iz­me­đu na­ci­o­nal­nog do­sto­jan­stva i kla­snog po­no­sa jed­no­sta­van, jed­no s dru­gim ma­hom ne­ma ve­ze. Na na­ci­ju ste po­no­sni, ali pod njom pod­ra­zu­me­va­te svo­ju kla­su; na kla­su ste, ta­ko­đe, po­no­sni, ali u njoj vi­di­te svo­ju na­ci­ju. Ako u va­šim mr­žnja­ma po­nos igra ne­ku ulo­gu, on­da je to ta­ko što ste po­no­sni na svo­ju mr­žnju, ni­poš­to na ono što mr­zi­te. Sled­stve­no to­me, ako se bo­ri­te pro­tiv ne­prav­de, po­no­sni ste na svo­ju bor­bu, a ne na ne­prav­du pro­tiv ko­je se bo­ri­te.

E pa, vi­di­te, u En­gle­skoj ni­je ta­ko. En­gle­zi su po­no­sni na svo­je ma­ne ko­li­ko i na vr­li­ne. Po­no­sni su i na ne­pra­ved­no­sti svog ži­vo­ta, pro­tiv ko­jih se u me­đu­vre­me­nu iskre­no i upor­no bo­re. En­gle­ska rad­nič­ka kla­sa je po­no­sna na svo­ju ari­sto­kra­ti­ju, ko­ju bi da uki­ne, gor­da upra­vo na one nje­ne oso­bi­ne ko­je je dr­že u eko­nom­skoj i so­ci­jal­noj pot­či­nje­no­sti, gro­tesk­no oda­na ne­prav­da­ma ko­ji­ma je iz­lo­že­na, jer je s pra­vom uve­re­na da su one ugra­đe­ne u biv­šu ve­li­či­nu Im­pe­ri­je i na­ci­je.

Sva­ki će vam Fran­cuz ra­di­je pri­ča­ti o uzur­pa­to­ru Na­poléonu ne­go o Lo­u­i­su XVI, ali bez ob­zi­ra na sta­lež, En­glez uvek pre o Char­le­su I i ti­ra­ni­nu He­nryju VI­II, ne­go o oslo­bo­di­o­cu Crom­wel­lu. Sto­ga, kad en­gle­ski rad­nik ne­će da uđe u deo krč­me pre­ćut­no na­me­njen bur­žo­a­zi­ji, iako mu to ni­ko, pa ni ce­ne, ne bra­ne, a spre­ča­va ga je­di­no ose­ća­nje da na pra­vom me­stu ni­je, on jed­no­stav­no ni­je do­sle­dan, i u toj ne­do­sled­no­sti vi­di svo­ju naj­ve­ću do­sled­nost ko­ja ga En­gle­zom i či­ni.

Za Fran­cu­ze se ve­li da go­vo­re kao le­vi­ča­ri, mi­sle kao sred­nja­ci, a gla­sa­ju kao de­sni­ča­ri. En­gle­zi ne go­vo­re, ne zna se da li mi­sle, a ka­ko gla­sa­ju, vi­de­će se. Uosta­lom, osim ne­ko­li­ko bi­zar­nih i po­li­tič­ki eg­zo­tič­nih iz­u­ze­ta­ka, kao što su Scar­gill i Li­ving­sto­ne, ve­ći­na bri­tan­skih so­ci­ja­li­sta naj­pre sum­nja u so­ci­ja­li­zam, pa tek po­tom, even­tu­al­no, u ka­pi­ta­li­zam.

Na pro­te­klim su iz­bo­ri­ma vla­da­ju­ći kon­zer­va­tiv­ci do­bi­li gla­so­ve zna­čaj­nog de­la rad­niš­tva u ča­su ka­da se broj ne­za­po­sle­nih me­đu nji­ma peo pre­ma re­kor­du svih vre­me­na i ka­da je vla­da jav­no pri­zna­va­la da je ovaj kurs ne­raz­dvo­jiv deo nje­ne an­ti­in­fla­ci­o­ne po­li­ti­ke. In­ter­vju­i­sa­ni rad­ni­ci su iz­ja­vi­li da su za go­spo­đu Thatcher gla­sa­li zbog nje­ne od­luč­no­sti u vo­đe­nju dr­žav­nih po­slo­va. Raz­log je le­gi­ti­man za one ko­ji­ma je ova po­li­ti­ka uve­ća­la si­gur­nost, stan­dard i per­spek­ti­ve. A ova­kve su od­go­vo­re da­li lju­di ko­ji­ma je ona od­u­ze­la i po­sao i iz­gle­de da ga ikad opet do­bi­ju. Ako do­da­mo da su ova­kve od­go­vo­re da­va­li i mla­di, bi­ra­či ko­ji su pr­vi put gla­sa­li, stvar po­sta­je još pa­ra­dok­sal­ni­ja. Ili još en­gle­ski­ja, ka­ko ho­će­te.

Na pi­ta­nje: „Zaš­to ste iz­gu­bi­li po­sao?“, čest je od­go­vor: „Za­to što sam bio ne­spo­so­ban.“ U ovom ču­de­snom od­go­vo­ru kri­je se ključ za po­nos en­gle­skog rad­niš­tva svo­jom ari­sto­kra­ti­jom i bur­žo­a­zi­jom. Gor­dost zbog En­gle­za ko­ji su us­pe­li, čak i ka­da se zna da uspeh ni­je bio po­sle­di­ca sa­mo spo­sob­no­sti i sa­mo ra­da. A ka­da ste ču­li na­šeg Ži­vo­ra­da, fran­cu­skog Jac­qu­e­sa ili bi­lo kog Evro­plja­ni­na da ta­ko mi­sli? Sve je mo­gu­će da ne va­lja, sve do bo­ga, je­di­no je ne­mo­gu­će da ne va­lja naš Ži­vo­rad.

Prav­de ra­di, mo­ra­mo pri­zna­ti da su i ov­daš­nji po­sed­ni­ci po­no­sni na svo­ju rad­nič­ku kla­su, ma ko­li­ko mr­ze­li ne­pri­li­ke što ih ona hro­nič­nim štraj­ko­vi­ma ka­pi­ta­lu pri­re­đu­je. Di­ra poš­to­va­nje što ga en­gle­ski po­slo­dav­ci pre­ma rad­ni­ci­ma po­ka­zu­ju, čak i u ča­su kad na njih ša­lju ko­njič­ku po­li­ci­ju.

Kla­sna je bor­ba, da­kle, jed­na stvar; na­ci­o­nal­ni po­nos dru­ga.

Fran­cuz že­li da me­nja po­re­dak, En­glez sa­mo svo­ju pla­tu. Ži­vo­rad je slič­ni­ji En­gle­zu, s tim što u svo­jim že­lja­ma vo­li da bu­de i na­če­lan. En­gle­zi za na­če­la ne ma­re. Osta­vlja­ju ih na­ro­di­ma ko­ji sem na­če­la ne­ma­ju niš­ta dru­go. Za­to, kad slu­ša­te na­šeg Ži­vo­ra­da ili Fran­cu­za Jac­qu­e­sa ka­ko go­vo­re o po­li­ti­ci, mi­sli­te da će tog ča­sa na ne­ke ba­ri­ka­de, a oni će u pr­vu krč­mu na ča­ši­cu cr­nja­ka ili ra­ki­je. Kod En­gle­za ste bar u tom na­či­sto. Ako na ba­ri­ka­de idu, on­da su to po­li­caj­ci. Oni iza ba­ri­ka­da ma­hom su iz Com­mon­we­alt­ha.

En­glez će ube­dlji­vo i ne­pri­stra­sno na­pa­da­ti sva­ki po­je­di­ni aspekt en­gle­skog na­či­na ži­vo­ta i en­gle­skog shva­ta­nja stva­ri, ali sam na­čin, sa­mo shva­ta­nje on će gr­če­vi­to bra­ni­ti, kao da jed­no s dru­gim ne­ma ni­ka­kve ve­ze. Pa ako će­mo pra­vo, i ne­ma. Sva­ki mo­me­nat jed­nog na­či­na ži­vo­ta i ži­vot­nog shva­ta­nja fa­kat je ko­ji se mo­že pri­hva­ti­ti ili od­ba­ci­ti, ali na­čin i shva­ta­nje u ce­li­ni stva­ri su ve­re i po­no­sa.

A na­ci­ja se ne dr­ži na fak­ti­ma. Na­ci­ja se dr­ži na ose­ća­nji­ma.

No comments: