Saturday, September 24, 2011

Kako u Britaniji ostati zdrav

Sabrana pisma iz tuđine
Publikovano u Beogradu, Službeni glasnik 2010, Copyright © Borislav Pekić

53. Ka­ko u Bri­ta­ni­ji osta­ti zdrav

U proš­loj sam emi­si­ji, pod na­slo­vom KA­KO DA SE U BRI­TA­NI­JI DO­BRO OSE­ĆA­TE, iz­neo sa­ve­te ko­ji vam mo­gu do­ne­ti is­pu­nje­nje ove, u osno­vi pri­lič­no fan­ta­stič­ne že­lje. Je­dan sam za­bo­ra­vio. Ako niš­ta od pred­lo­že­nog ne uspe, ako pri­zna­njem da ste ne­sreć­ni vi­še za­to što ni­ste En­glez ne­go što ste stra­nac ne za­slu­ži­te nji­ho­vu mi­si­o­nar­sku sa­mi­lost, ako vam ni be­so­muč­no la­ska­nje En­gle­skoj ne upa­li, ako ne us­pe­te da im do­ka­že­te ka­ko ste od njih glu­plji i ne­spo­sob­ni­ji, ne sa­mo ti­me što ste stra­nac ne­go i zbog osob­nih manj­ka­vo­sti, ne pre­o­sta­je vam dru­go ne­go da se obra­ti­te le­ka­ru.

i­sam mi­slio na psi­hi­ja­tra. Mi­slio sam na le­ka­ra opšte prak­se, ko­ji mo­ra sa­mo je­dan uslov is­pu­nja­va­ti. Ne mo­ra bi­ti do­bar, ali mo­ra pri­pa­da­ti so­ci­jal­nom osi­gu­ra­nju, što je naj­češ­će isto.

t73_b

Ret­ko ko ma­ri da le­ka­ru ide. Na Kon­ti­nen­tu se le­ka­ru ide da čo­vek sa­zna ko­li­ko mu je zlo. Po­ne­kad sa­zna­ti mo­že i zaš­to mu je zlo, pa se i iz­le­či­ti, ali to se re­đe do­ga­đa. U sva­kom slu­ča­ju, ni­ko le­ka­ru ne ide da od nje­ga sa­zna ka­ko mu je do­bro, čak ni hi­po­hon­dri. I oni idu da ču­ju ka­ko im je zlo, i ob­ra­du­ju se što su bi­li u pra­vu.



U Bri­ta­ni­ji, me­đu­tim, gde je sve na­o­pa­ko, osim na­o­pa­ko­sti ko­ja je is­prav­na, le­ka­ru se ide da čo­vek do­zna ko­li­ko mu je do­bro. Znam iz vla­sti­tog is­ku­stva. Ko­li­ko god sam pu­ta bio kod svog le­ka­ra, uvek mi je ka­zao da mi niš­ta ne fa­li. U naj­go­rem slu­ča­ju, da se to što mi fa­li mo­že sa­ni­ra­ti s ne­ko­li­ko to­plih ča­je­va, ali pre sve­ga po­sma­tra­njem sve­ta s nje­go­ve ve­dri­je stra­ne.

Po­mi­slio sam naj­pre da sam sreo op­ti­mi­stu. Pro­me­nio sam le­ka­ra, ali i on mi je re­kao da sam do­bro. Ka­ko se ja ni­sam do­bro ose­ćao, oti­šao sam tre­ćem i od nje­ga do­znao da bi se on, zdra­vlja što se ti­če, ra­do sa mnom za­me­nio, sa­mo kad to ne bi po­vla­či­lo i gu­bi­tak po­re­kla. To­li­ko op­ti­mi­sta u jed­noj stru­ci uči­ni­lo mi se ne­pri­rod­nim. Po­klo­nio sam fe­no­me­nu ozbilj­nu pa­žnju i utvr­dio da te lju­de ne uje­di­nja­va ve­dar po­gled na svet, ne­go mrač­na či­nje­ni­ca da u tom sve­tu pri­pa­da­ju slu­žbi so­ci­jal­nog osi­gu­ra­nja.

Ro­đe­ne pe­si­mi­ste, le­ka­re ko­ji će uvek na­ći da ste bo­le­sni – što je, ako ste bo­le­sni, u naj­ma­nju ru­ku po­želj­no – mo­že­te sre­sti je­di­no u pri­vat­noj prak­si. Za­to, ako iz bi­lo ko­jih raz­lo­ga že­li­te da u Ve­li­koj Bri­ta­ni­ji bu­de­te bo­le­sni, idi­te pri­vat­nom le­ka­ru. Raz­bo­le­će­te se i sa­svim zdra­vi. So­ci­jal­nom se pri­ja­vi­te ako ste ku­ka­vi­ca, ili že­li­te da se do­bro ose­ća­te i uvek bu­de­te zdra­vi.

Ta­ko do­la­zi­mo na te­mu na­slo­va emi­si­je i do od­go­vo­ra na pi­ta­nje – Ka­ko u Bri­ta­ni­ji bi­ti zdrav?

O ču­va­nju zdra­vlja po­sto­je mno­ge, kla­sič­ne i mo­der­ne me­di­cin­ske ško­le. Nji­ho­va je je­di­na ma­na u to­me što jed­na za­bra­nju­je ono što dru­ga pre­po­ru­ču­je. Kad bi se čo­vek dr­žao svih za­bra­na, niš­ta mu ne bi bi­lo do­puš­te­no. Umro bi od gla­di, što ni­je na­ro­či­to zdra­vo. Ako ih sve pre­ne­breg­ne, ka­ko zdra­vlje da sa­ču­va i opet pre vre­me­na ne umre?

Dru­ga je ma­na kla­sič­nih ško­la što stal­no na­pre­du­ju i do­la­ze do no­vih sa­zna­nja, pa nam ono što su ju­če stro­go za­bra­nji­va­le da­nas stra­sno pre­po­ru­ču­ju, a što su ne­kad iskre­no i ube­dlji­vo ku­di­le sa­da isto ta­ko iskre­no i ube­dlji­vo hva­le. Do ju­če ste mi­sli­li da ste, dr­že­ći se nji­ho­vih sa­ve­ta, ži­ve­li zdra­vo, da­nas do­zna­je­te da ste se ce­lo vre­me tro­va­li. Po­sluš­no me­nja­te di­je­tu, ali ovaj put sa sveš­ću da će vam za ne­ko­li­ko go­di­na opet re­ći da se tru­je­te. Ali vi ste ta­da već mr­tvi i ni­je vas bri­ga. Tu­đa ste di­je­ta.

Po­sto­ji i al­ter­na­tiv­na me­di­ci­na, ko­ja od­ba­cu­je go­to­vo sve stan­dard­ne pre­po­ru­ke. Nje­na je, opet, ma­na u to­me što u ime zdra­vlja zah­te­va da pro­me­ni­mo na­čin ži­vo­ta. Ka­ko je naj­češ­će upra­vo taj na­čin ono što je u ži­vo­tu naj­lep­še, šta će nam zdra­vlje ako u me­đu­vre­me­nu po­gu­bi­mo sve ono ra­di če­ga nam ono naj­vi­še i tre­ba?

Ka­ko, da­kle, ov­de osta­ti zdrav?

Žao mi je što vam mo­ram sa­opšti­ti da po­sto­ji sa­mo je­dan po­uz­dan na­čin, i vi ga već zna­te. Ba­ci­te na đu­bre sve va­še pri­ruč­ni­ke o zdra­voj di­je­ti, gim­na­sti­ci, ne­zi te­la i hi­gi­je­ni du­še i idi­te le­ka­ru so­ci­jal­nog osi­gu­ra­nja. On će vam sva­ka­ko re­ći da ste zdra­vi kao dren.

Ka­kav je raz­log opštem op­ti­mi­zmu le­ka­ra bri­tan­skog so­ci­jal­nog osi­gu­ra­nja? (Jer stvar­no sta­nje va­šeg zdra­vlja to ne mo­že bi­ti. Vi ste stvar­no bo­le­sni.) On je, pa­ra­dok­sal­no, u – pe­si­mi­zmu bri­tan­ske vla­de, ko­ja dr­ži da je, na kra­ći rok, a to je rok ogra­ni­čen nje­nim man­da­tom, ko­ri­sni­je ima­ti zdrav bu­džet ne­go zdra­vo sta­nov­niš­tvo. Sto­ga se no­vac za zdrav­stvo sve vi­še šte­di i vi po­sta­je­te sve zdra­vi­ji sa­mom či­nje­ni­com da za va­še le­če­nje ima sve ma­nje pa­ra. Op­ti­mi­zam ov­daš­njih le­ka­ra u po­gle­du va­šeg zdra­vlja ne­ka je vr­sta nji­ho­ve lič­ne čo­ve­ko­lju­bi­ve na­dok­na­de za pri­nud­no od­u­sta­ja­nje od le­če­nja va­ših bo­le­sti.

Na­la­zim ovaj kom­pro­mis en­gle­skim. Poš­to vas ne mo­gu le­či­ti, jer za to ne­ma sred­sta­va, ka­žu vam da ste zdra­vi, jer za to je do­volj­no bi­ti lju­ba­zan. To niš­ta ne koš­ta. Vo­leo bih da se to­me i mi na­u­či­mo. Ni na­še so­ci­jal­ne usta­no­ve ne­ma­ju no­va­ca. Ali vam naš le­kar, ko­ji kao i svi mi ne­ma dla­ke na je­zi­ku, naj­pre sa­opšti ka­ko ste teš­ko bo­le­sni, bo­lest vam do de­ta­lja opi­še, po­ve­ri ka­ko se ona naj­bo­lje le­či, a on­da ka­že da za to le­če­nje ne­ma pa­ra.

Iz sve­ga pro­iz­la­zi još je­dan od pa­ra­dok­sa ta­ko svoj­stve­nih ovoj ze­mlji. Dok je svu­da po sve­tu pro­blem ka­ko bi­ti zdrav, u Bri­ta­ni­ji je pi­ta­nje ka­ko se raz­bo­le­ti.

No comments: