Sunday, April 08, 2012

Političke sveske LXXIII deo

Službeni glasnik 2012, Copyright © Borislav Pekić
Političke ideje i komentari LXXIII deo 1959. godina

§3) Kineski način stvaranja socijalističke svesti građana = privikavanje na smrad. Izmet kao pedagoško sredstvo.

Pimedba: Kineski komunisti imaju čudne predstave o tome kako jedna proizvodnja raste. Meni se čini da se oni u toj ekonomskoj materiji snalaze pomoću jedne primitivne, ali efikasne računice: oni za svaki proizvod pomnože broj stanovnika sa jednim primerkom tog proizvoda (muvom, izmetom, ugljem, itd.) i tako dobiju proizvodnju koja je ravna onome što bi jedna fabrika mogla da proizvede.

Na primer: pod pretpostavkom da svaki Kinez sačuva svoj dnevni iznos izmeta, a da on teži približno pola kilograma, šesto miliona Kineza proizvedu dnevno oko trideset hiljada tona prirodnog đubriva, što predstavlja znatno veći iznos od onoga što bi ga mogla proizvesti dnevno jedna moderna azotara. Ako tome dodamo izmet koga svaki Kinez nađe tokom kampanje, dobijemo minimalni iznos od šezdeset do osamdeset hiljada tona đubriva dnevno, a oko 28.000.000 tona đubriva godišnje.

Verujem da se u tim granicama kreće kinesko poznavanje ekonomskih problema moderne proizvodnje.
genius
Primenimo ovaj metod na ostale proizvode, dobićemo zapanjujuće rezultate; rezultate koji ne dovode u sumnju kinesko obećanje da u određenom roku prestignu Englesku u proizvodnji po glavi stanovnika. (Odista će to biti proizvodnja koja će se i računati po glavi i izvoditi po glavi kineskog stanovnika.)

§4) V Kongres Saveza književnika Jugoslavije.



Činjenica da se uvodni, reprezentativni deo Kongresa upotrebljava za apologiju jednog političkog i to režimskog programa, svedoči o tome da je Savez književnika Jugoslavije (SKJ) samo instrument Saveza komunista Jugoslavije (SKJ), da su pisci manifestno oruđe u rukama jedne političke ideologije i prakse.
Formula: SKJ = SKJ.

Hteo bih da vidim šta bi se dogodilo sa jednim jugoslovenskim Pasternakom.

Verno-podanička sloboda, to je sloboda jugoslovenskih pisaca. Ali istina retko koga hrani. utoliko pre se isplati biti konformist.

Kritika se još uvek pita zašto nemamo romane?!

Komunisti pod apstraktnom slobodom podrazumevaju svaku slobodu, koja ne služi njihovim ideološkim ciljevima.

Kad Milan Bogdanović kaže: „U granicama opšte ideje našeg socijalizma, jugoslovenskim piscima je ostavljena puna sloboda da stvaraju prema njihovim unutrašnjim težnjama i potrebama.“ (!) – onda je to ruganje zdravom razumu. Piscima ostaje da budu slobodni u granicama ideje, kao što su mazge koje pokreću dolap slobodne u granicama užeta! Kakva sloboda?!

Šta znači sloboda pisca u društvu koga je prinuđen da brani?! Šta znači sloboda koja se može koristiti samo u jednom, od politike izabranom smeru?! Šta to vredi jednu jedinu misao moći kazati na hiljadu načina?! Zbog toga ta misao neće postati neka druga! Uvek ostaje ona jedna jedina misao.

Fantastična definicija slobode jednog komunističkog pisca: „Sloboda u granicama ideje!“ postaje smešna kad mora da vlada piscima koji nisu komunisti. Prirodno je da se moja sloboda kreće u „granicama ideje“. Ali moje ideje! Ne ideje na koju sam osuđen!

Ako se moja sloboda ne sastoji u tome da biram stav prema stvarnosti, nego samo u izboru načina da jedan prinudni stav prilepim uz stvarnost, onda meni ta sloboda ne znači ništa. To je sloboda roba! I on se kreće u granicama lanca, odnosno gospodareve volje.

Nonsens je književnost koja nema vere u čoveka. Takva književnost ne postoji! Ja ne znam za roman koji bi bio po svojim ciljevima ili po svojim inspiracijama antihuman. Pa čitav filosofski pesimizam i agnosticizam, za koga je očevidno da nadahnjuje deo moderne literature potiče iz beskrajne vere u čoveka, iz ljubavi prema čoveku, čak i kada ovaj ne prestaje da razočarava. Zar je literatura jednog Dostojevskog, Kafke, Becketta, Ionescoa – nečovečna?

Sve što je rečeno na Kongresu, naivna je mimikrija monstruoznih dogmi o umetnosti kao partijskoj delatnosti. Nema značaja što se naši pisci ne angažuju u konkretnim proizvodnim zadacima umetnosti? To je samo znak nešto boljeg ukusa jugoslovenskih komunista. Kinezi, na primer, to nisu naučili. Uprkos tome, između naše i kineske literature postoji razlika samo u stepenu partijnosti.

Odista nema razloga da se plaća jedna književnost, ako želimo da bude dobra i slobodna. Tek kad pisci budu crkavali od gladi njihov će amaterizam garantovati savršenu slobodu stvaranja!

§5) Kad su nam pričali ili kada zamišljamo sudbinu rimskih robova u ergastulumima, mi smo ih žalili; beše nam teško uviđajući da je postojalo vreme u kome je držanje čoveka-konja, čoveka-psa, bilo zasnovano ne samo na pravu, nego i na moralu i religiji, pa čak i na politici. Žalismo ih, ali im se ne mogadosmo smejati.
Kad danas slušamo ili zamišljamo sudbinu kineskih slobodnih građana, pored saučešća mi dobijamo neku nepojamnu, nečovečnu, ali neodoljivu želju da se smejemo.

Verujem da to dolazi otuda što rimljanski čovek-konj nije bio prinuđen da svoje konjsko, da konjsko stanje svoje ljudskosti aklamira kao najbolje moguće stanje života; niko od njega to nije zahtevao. Tražilo se da radi, ali ne i da u tome prinudno uživa. Kineski konj-klovn (razvojni stupanj rimskog roba = čoveka-konja) to čini: on sastavlja apoteoze životinjskom stanju u koji ga vraća režim. Otuda potreba da se smejemo umesto da plačemo čitajući pismo Ho Jen-Čao; a kinezi su od patnje napravili vic.

No comments: