Friday, April 13, 2012

Odgovornost III deo

Tamo gde loze plaču, Službeni glasnik 2012, Copyright © Borislav Pekić
KRITIKA KAO POZIVANJE NA ODGOVORNOST

Nekako u to vreme N. N. je napisao prvu knjigu. Predstavio nam je kao autobiografsku, maltene kao dokumenat. Naime, knjiga je kao autobiografska možda i bila zamišljena, ali mu je, očigledno, ograničenost vlastitog života toliko smetala, da ga je, bez skrupula napustio, i sasvim se prepustio imaginaciji. Polazeći sa suprotnih stanovišta, ali sa pođednakom žestinom, Isidor i ja smo knjigu osudili.

Šta kažem? Prosto rasčerečili! Ja sam optužio prijatelja da je literaturu stavio u službu ideje, a Isidor je praroditeljski, inicijalni greh knjige video u tome što je stavljena u službu pogrešne ideje. Ja: "Da bi rukopis doveo u sklad sa svojom idejom o svetu, izvršio je nasilje nad istinom i realnost izopačio!" Isidor: "Da bi rukopis doveo u sklad sa svojom pogrešnom idejom o svetu, ti si realnost pogrešno tumačio!"

Dok je, dakle, u načelu, Isidor dopuštao da se umetnošću preinačuje stvarnost (jer šta je tumačenje do preinačenje), samo je zahtevao da se to čini u ime ideje koju je on smatrao ispravnom, ja sam – onda bar – držao da takve intervencije nipošto nisu dozvoljene: budući lažan, ishod eo ipso mora biti i nehuman. Kasnije se pokazalo da obojica nismo bili u pravu. Ni N. N. takođe.

Sporili smo se oko "realnosti kao takve" i "ideje kao takve", a bili smo, sa uzvišenom nedotupavnošću svojstvenoj svakoj isključivosti, zanemarili i "realnost autora" i "realnost knjige".

(Zahvaljujući našem udruženom uticaju, N. N. nije knjigu objavio. To je bilo vreme kad je kritičnom pitanju naše odgovornosti "kao ljudi" bila pridodata i profesionalna. N. N. se pomirio sa tim da knjigu ne štampa. Pitao se samo, šta će se dogoditi ako se ona izda posle njegove smrti? (strašne li taštine umetnika!) Hoće li za njeno dejstvo – ako ga bude – i tada biti odgovoran? Jedino obezbeđenje našao je u ideji da je spali. Do sada to nije učinio, a ja se ne usuđujem da ga pitam: zašto?)
guayasamin

ZAŠTO SE POSTAVLJA PITANJE ODGOVORNOSTI?



Spor nas je doveo do toga da se upitamo: Zašto se pitanje o piščevoj odgovornosti uopšte postavlja? I da li bi ono imalo isto značenje da je postavljeno bilo kome umetniku koji ne operiše rečima?

Rizikujući da simplificiram (uostalom, svako je razmišljanje simplifikacija) umesto umetnika za primer biram državnika. Državnik je, nesumnjivo,odgovoran najpre svom društvu, ali on je istovremeno odgovoran i budućem. Najčešće što ga nije stvorio onakvim kakvo bi ono htelo da bude. A otkuda naš neupućeni državnik može da zna šta će ono hteti kroz sto godina?

U najboljem slučaju, uz pomoć sumnjive naučne aparature i nešto prigodne intuicije (koja više opravdava njegovu današnju politiku nego što predviđa njene sutrašnje posledice), on to može samo da pretpostavi. Politika, pa sa njom i istorija, grade se, dakle, na pretpostavkama, ako pretpostavka omane – tu je sila da je potkrepi.. (A može li književnost to da čini?) Stoga je revalorizacija istorijskih veličina praktičan posao kojeg se, bez mnogo obzira, prihvata svaka generacija, da bi ih prilagodila svojim aktuelnim potrebama.

Istoriografiji se ostavlja Herkulov Rad da ih vrati u kontekst doba iz kojeg su izvađene "po potrebi službe". To je izopačavanje istine kojeg smo prećutno svesni. Znamo, valjda, da revolucionarne ideje nekog seljačkog srednjevekovnog vođe nemaju ništa zajedničko sa utilitarnim tumačenjima koje im pridajemo, da bi, recimo, održali istorijski kontinuitet misli za koje verujemo da su progresivne.

Ali, sve u svemu, skloni smo da političarima priznamo pravo na "ograničenost istorijskog radijusa dejstva", iako se oni za to pravo baš i ne otimaju, a od pesnika se – i njihovom krivicom, razume se – neprestano zahteva izvestan odnos prema večnosti (veza sa dobom se podrazumeva), izvesna trajnost, proširena odgovornost, rastegnuta aktuelnost.

Trezveno se mirimo sa činjenicom da su od vrlog Nabukodonosora ili još vrlijeg Epaminonde – opet posredstvom pisaca, ili ako hoćemo, beležnika – ostale samo beskorisne anegdote, koje već decenijama terorišu učenike širom sveta, ali zar ćemo zbog toga reći da su bili rđavi diplomati ili stratezi? Međutim, ako nam Platon, Euripid ili Homer ne kažu u dlaku ono što se od njihovog genija danas očekuje, mi ćemo ih hladnokrvno odbaciti kao neupotrebljive, ili ćemo ih mučkim prekrajanjem učiniti ponovo "dobrim i za nas".

Tako je otprilike izgledao pravac naših razmišljanja. Činilo nam se u stvari da je ovako shvaćena odgovornost pisaca plod nesporazuma za koji je podjednako kriv tradicionalni utilitarizam svakog društva i tradicionalno misionarska svest svakog umetnika. Odgovornost je tako i prinuda i potreba. Potrebna prinuda i prinudna potreba.

N. N. je o tome imao svoju teoriju. Smatrao je naime, da to što se pisci "pozivaju na odgovornost" još od pamtiveka, stoji u neposrednoj vezi sa naročitom prirodom posla kojim se bave, polazeći od sumnjive hipoteze da se ta priroda nije menjala, pa da "poziv" može da ostane u svoj svojoj neprijatnoj važnosti.

A da li je to tako? Pesnici nisu više "sveštenici", ni "izabrani borci u dolini Ili", nisu više tumači bogova (premda poneki još uvek nekog tumače), mnogi su umesto proroka postali narikače, umesto narkotika narkomani, umesto da budu ogledala, u drugima se ogledaju; oni više nisu u savezima sa božanstvom (sudeći po sudbini, pre bi se reklo da su u mezalijansi sa đavolom), a kad bilo šta žele da "u ime viših sila" poruče. oni su samozvanci.

Društvo je to spoznalo. Sem u slučajevima krajnje nužde i na poriv najvulgarnijeg društvenog koristoljublja, piscima se retko priznaje pravo da u ime tog društva govore. Ali, zlu ne trebalo, drevne dužnosti hijerofanta, koje potiču još od vremena prijateljevanja sa bogovima – ne oduzimaju im se.

Od njih se dakle traži ono na šta oni više nemaju prava – pa ni volje, možda – i što im je oduzeto samom promenom suštine njihovog poziva. U svetlu te opšte činjenice, kao i pod osvetljenjem drugih pojedinačnih uslova, nemoguće je naći zajednički imenitelj za odgovornost jednog Pindara, Goethea, Kafke, Sartrea ili Pasternaka

No comments: