Friday, July 25, 2008

Dnevnik B. Pekić XXVII deo

IZ NEOBJAVLJENIH DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA, 1955; izbor Ljiljane Pekić. (XXVI deo Ovde)

DIONIZIJSKI ZANOS (u smislu jednog iracionalnog spajanja sa sobom) je ne samo zanos od identiteta i zanos u identitetu, nego i OTPOR koga život protivstvalja duhu sredstvima samog duha.

U tom izboru izraza leži protivrečnost umetnosti. Srž je razlog prolaznosti.

R. Magritte-This isn't a Pipe

Jer ništa nema dublje od ponora čije dno poznajemo. Kad nema dna nema ni ponora. Ono što ponor čini smrtonosnim nije njegova beskrajnost nego njegov kraj.

U svom dionizijskom opterećenju umetnost zato nosi osećanje smrti. Igra tako ima značenje agonije.

Umetnost, a osobiti muzika, je jedna neprekidna priča o smrti. Ono što je san za duh to je muzika za život. Smrt bačena unapred.

Ništa tako nepopravivo ne ubija kao dobra muzika. Pošto nosi ritam života i pošto je taj ritam obrazuje, ona navikava na smrt. Ona je njeno estetsko opravdanje.

Izjednačiti umetnost sa životom znači dopustiti da duh služi smrti.

Ali: smrt je iščezavanje živog a ne svesnog.

Tako se sredstvo, koje nagon upotrebljava protiv duha, okreće protiv njega samog i ubija ga zanosom.

ENERGIJA sačuvana u knjizi, izolovana na slici, zatvorena u jednoj melodiji nastavlja se u revoltiranoj svesti.

Tako svest prestaje da bude individualna, i postaje praslika apsolutnog.

Volja koja se iscrpljuje u umetnosti je volja za smrću. Izražena i objavljena sredstvima duha, ona postaje koncepcija nečeg što izvorno i po svom esencijalnom značenju ne pripada životu nego saznanju.

U tom smislu umetnost je antibiološka. Bumerang koji se vratio.

Igra ima značenje agonije. I nije samo slučajno da je posmrtni ritual starih naroda bio pretežno sastavljen od igre.

Uostalom zar svaka kultura na umoru nije padala u trans. (XXVIII deo Ovde)

No comments: