Wednesday, August 31, 2011

Veš­ti­na pre­ce­nji­va­nja

Sabrana pisma iz tuđine
Publikovano u Beogradu, Službeni glasnik 2010, Copyright © Borislav Pekić.
„Pisma iz tuđine“ od Borislava Pekića

28. Veš­ti­na pre­ce­nji­va­nja i umet­nost pot­ce­nji­va­nja

Sta­ri Johnson, ro­do­na­čel­nik mo­der­nog en­gle­skog ci­ni­zma, re­kao je jed­nom da je ono naj­bo­lje če­mu ga je Fran­cu­ska na­u­či­la – poš­to­va­nje En­gle­za. Ta­ko da­le­ko ne mo­gu da idem. Bez­bed­no smem re­ći sa­mo da je ono naj­bo­lje što mi je En­gle­ska da­la – bo­lje raz­u­me­va­nje vla­sti­tog na­ro­da. Za­to će­mo, od­ma­ra­ju­ći se od en­gle­ske po­li­ti­ke, ko­ja je za­mr­še­na, ne­e­fi­ka­sna i bes­plod­na kao i sva­ka dru­ga, ali vi­še od svih dru­gih ka­dra da iz­gle­da kao pa­met­na, po­sve­ti­ti ovu emi­si­ju slo­bod­nim po­re­đe­nji­ma En­gle­za i nas. Po­re­đe­nja će, bo­jim se, češ­će bi­ti na na­šu šte­tu, pa be­se­da ni­je za uši ro­do­lju­ba. Ona se obra­ća nje­go­vom ra­zu­mu.

genius
Ne­dav­no je moj vo­do­in­sta­la­ter jed­no­sat­no za­kaš­nje­nje iz­vi­nio ma­lom ne­pri­jat­noš­ću na pu­tu. Ka­sni­je sam do­znao da mu je auto­mo­bil slu­pan a on je­dva ostao živ. Kad mi se ista stvar do­go­di­la u Be­o­gra­du, maj­stor mi je re­kao da je do­ži­veo neš­to straš­no i da za rad du­šev­no ni­je spo­so­ban. A na pu­tu su mu ko­la bi­la sa­mo ogre­ba­na. Mo­gao sam bi­ti sre­ćan. Ne­ko dru­gi na nje­go­vom me­stu uopšte ne bi do­šao.



Ko je ov­de op­ti­mist? Ako ka­žem En­glez, re­ći će­te da je to tek neo­se­tlji­vost, ko du­še ne­ma, la­ko mu je da bu­de za­do­vo­ljan. Ako ka­žem naš maj­stor – jer od ko­mar­ca pra­vi ma­gar­ca na vre­me, pre ne­go što ne­ki ko­ma­rac uisti­nu po­sta­ne ma­ga­rac nje­go­vog ži­vo­ta – re­ći će­te da je to se­bič­nost, du­šev­ni ne­do­sta­tak od ko­ga je sa­či­nje­na ve­ći­na na­ših op­ti­mi­za­ma. Je­di­ni pra­vi op­ti­mist bio sam ja. Oče­ki­vao sam da oba maj­sto­ra oba­ve po­sao. U slu­ča­ju lon­don­skog, op­ti­mi­zam je bio ume­stan, u slu­ča­ju be­o­grad­skog ne­u­me­stan.

Ta­ko­đe ne­dav­no, u po­se­ti kod me­ne, Ži­vo­rad je iza­šao na pro­zor i us­klik­nuo: „Gle, hi­lja­de go­lu­bo­va!“ Pri­sut­ni En­glez je do pro­zo­ra oti­šao, krat­ko se na nje­mu za­dr­žao i vra­tio, niš­ta ne re­kav­ši. Tri da­na je proš­lo pre ne­go što me je na uli­ci za­u­sta­vio i ka­zao: „Zna­te, on­da kod vas, na tr­gu je bi­lo dva­de­set tri go­lu­ba.“ Pi­tao sam ga ot­ku­da to zna. „Iz­bro­jao sam ih“, re­kao je. Po­cr­ve­neo sam, prem­da onih de­vet sto­ti­na se­dam­de­set se­dam ne­po­sto­je­ćih go­lu­bo­va ni­su pri­pa­da­li me­ni ne­go Ži­vo­ra­du. Poš­te­ni­je re­če­no, na­šoj na­ci­o­nal­noj od­li­ci pre­ce­nji­va­nja stva­ri. Po­stu­pak En­gle­za ni­je pri­pa­dao nji­ho­voj. Da je svom ra­snom ka­rak­te­ru bio ve­ran, tre­ba­lo je da ka­že ka­ko ih je bi­lo sa­mo – tri.

Ako ode­mo da­lje u proš­lost, sreš­će­mo mog po­zna­ni­ka ka­ko ra­di u oku­pa­cij­skom Ko­me­sa­ri­ja­tu za iz­be­gli­ce. Is­pi­tu­je pre­ži­ve­le be­gun­ce o sud­bi­ni nji­ho­vih se­la. Na pi­ta­nje: „Ko­li­ko je u tvom se­lu ubi­je­no lju­di?“, obič­no do­bi­ja od­go­vor: „Ne pi­taj, ni­ko živ ne osta­de.“ Oči­gled­nost da je on živ fak­tu da su svi po­bi­je­ni – ni­je sme­tao. I tek po­sle du­gih pre­go­va­ra­nja do­la­zi­lo se do bro­ja ko­ji je Ži­vo­ra­do­vih hi­lja­du go­lu­bo­va svo­dio na ne­ki znat­no ma­nji ali ve­ro­do­stoj­ni­ji broj.

Sa­đe­mo li još du­blje u proš­lost i, da bismo Ži­vo­ra­do­vu sklo­nost pre­ce­nji­va­nju ob­ja­sni­li, pro­ši­ri­mo li ge­o­graf­ski pro­stor pa­ra­le­le na ceo Bal­kan, ne­će­mo se mo­ra­ti pi­ta­ti zaš­to još ni­ko­me ni­je poš­lo za ru­kom da utvr­di ko­li­ko je, pro­ti­vu dve­sta Spar­ta­na­ca, za­i­sta bi­lo Per­si­ja­na­ca na Ter­mo­pi­li­ma. Mi­lion, sto hi­lja­da ili hi­lja­du?

Kad En­gle­za pi­ta­te ka­ko je bi­lo u ra­tu, re­ći će vam – „pod­noš­lji­vo“, „uz­bu­dlji­vo“, pa i „za­ni­mlji­vo“. Ni­kad – „teš­ko“. Ži­vo­rad će upo­tre­bi­ti je­dan od na­ših uni­ver­zal­nih gla­go­la za mu­ku – ko­ji, pa­ra­dok­sal­no, iz­vor­no ozna­ča­va uži­va­nje – i ti­me će sve re­ći. Ako En­gle­za pi­ta­te zna li neš­to, ču­će­te da ne zna ili zna ma­lo, a po­sle vi­de­ti da zna sve, u sva­kom slu­ča­ju, od vas vi­še. Ako Ži­vo­ra­da pi­ta­te, uve­ri­će­te se da ne zna niš­ta tek poš­to vam je ka­zao da zna sve, a ta­da će bi­ti ka­sno. Kad vam En­glez ka­že da će mo­žda pa­da­ti ki­ša, oče­kuj­te po­top. Ako vam Ži­vo­rad za­pre­ti po­to­pom, mo­žda će­te pro­ći i bez ki­šo­bra­na.

Oso­bi­na pot­ce­nji­va­nja fa­ka­ta ži­vo­ta u En­gle­za, ko­joj se us­peš­no opi­re je­di­no bri­tan­ska štam­pa, ima ra­zna ob­jaš­nje­nja. Mi­sli se da je ona u pro­te­stant­skoj ve­ri, ko­ja čo­ve­ka uči iz­dr­žlji­vo­sti. Mi­sli se, ta­ko­đe, da je u ra­snoj uobra­že­no­sti; ni­čeg, na­i­me, ne­ma če­mu En­glez ni­je do­ra­stao. Ima ih ko­ji dr­že da je u ci­vi­li­zo­va­no­sti: ni­ko­ga ne tre­ba op­te­re­ći­va­ti svo­jim ne­vo­lja­ma. Ako ko­me u po­se­tu do­đe­te, do­ma­ćin ima oko vas do­volj­no po­sla da bi­ste ga mo­ra­li op­te­re­ći­va­ti i pri­čom ka­ko vam je na pu­tu do nje­ga auto od­va­lio no­gu. Ima, naj­zad, i onih ko­ji dr­že da je ko­ren ove na­vi­ke pot­ce­nji­va­nja u škol­skom od­go­ju. Ma­li En­glez do­ži­vi u ško­li ta­kve svi­nja­ri­je da mu je sva­ki ži­vot po­sle to­ga lep.

Pot­ce­nji­va­nje je oso­bi­na s ko­jom En­glez ne­pri­jat­ne či­nje­ni­ce ži­vo­ta pri­la­go­đa­va lič­noj du­šev­noj iz­dr­žlji­vo­sti. Po­stu­pak je u osno­vi ra­ci­o­na­lan: lak­še je pod­ne­ti „mo­žda ki­šu“ ne­go „si­gu­ran po­top“. Što smo, u me­đu­vre­me­nu, po­to­plje­ni, ne sme­ta pred­no­sti ki­še. Re­al­nost je iona­ko ono što smo od­lu­či­li da bu­de. A ko je lud da je či­ni go­rom ne­go što je­ste?

Mi, iz­gle­da, Ži­vo­rad i ja.

Ža­li­mo se na sku­po­ću i kad je sve sa­mo dva pu­ta sku­plje, a mo­glo je bi­ti sku­plje i ne­ko­li­ko pu­ta. Ža­li­mo se da su nam bol­ni­ce pre­tr­pa­ne ako u kre­ve­ti­ma ima sa­mo dva bo­le­sni­ka, a me­sta, oči­gled­no, ima i za tri. Ža­li­mo se i na sve dru­go, iako neš­to tre­će mo­že bi­ti i go­re. Ka­že­mo da će neš­to si­gur­no bi­ti ako će to tek mo­žda bi­ti, a da će ve­ro­vat­no bi­ti iako zna­mo da ni­ka­ko ne­će bi­ti. Maš­ta nam u na­šu ko­rist ra­di je­di­no kad su po­sre­di na­še lič­ne oso­bi­ne, ni­kad ako je reč o sta­nji­ma u ko­ja nas upra­vo one do­vo­de. One ili nji­hov ne­do­sta­tak. Onih de­vet sto­ti­na se­dam­de­set se­dam go­lu­bo­va ko­ji iz na­šeg ka­rak­te­ra ne­do­sta­ju.

No comments: