Wednesday, March 07, 2012

Političke sveske XXXXIV deo

Službeni glasnik 2012, Copyright © Borislav Pekić
Političke ideje i komentari XXXXIV deo 1956. godina

Izgled revolucionarnog društva sastojao se iz mnoštva koncentričnih krugova bezbednosti, koji su sekli jedni druge, i međusobno se mrsili.

Nesumnjivo vulgarne diktature pogoduju slabićima; u vulgarnim diktaturama najbolje prežive oni koji to najmanje zaslužuju. U njima se za poslušnost sve može kupiti, ali se neposlušnost ničim ne otkupljuje. Između naroda i vlasti stoji obostrani strah kao regulator odnosa; kod prvog on je još aktuelan, kod drugih on je samo potencijalan.
thenewyorktimesblowback
Vulgarna diktatura bira zakone prema zahtevima svoje bezbednosti, a ne prema idealima svoje budućnosti. Ona se služi poverenjem da bi ga izneverila, razmenjujući ga u sitno slavoljublje.

Ona je sva danas i ovde, stroj koji ima zadaću da izvrši jedan moment istorije, tačnije lične biografije Vođe. Idealna diktatura bira zakone među onima koji su dobri ne samo po svom duhu, nego i po svojoj podnosivosti; ona prezire poverenje koga nameće strah i interes; ona zahteva pokoravanje samo tamo gde se i sama bespogovorno pokorava idealnim principima.


Ona je, dobrim delom, sutra i ovde; stroj koji ima zadaću da izvrši moment jednog opšteg principa, jedan datum u istoriji tog principa. Prva ima vlast da bi je učvrstila, druga je učvršćuje da bi je izgubila. Prva ima ideale radi vlasti, druga vlast radi ideala. Prva ih izneverava vlašću, druga ih tek njenim vršenjem izvršava. (Doduše: svuda tamo gde se ideali savršeno tačno poklapaju sa vršiocima vlasti, imamo prava da posumnjamo u njihovu vrednost – i da ih napadnemo.)

§13) O teroru.

Teror je za revoluciju ono što je krv za organizam; on reguliše revolucionarni krvotok, jemči asimilaciju i disimilaciju; najzad daje toplotu njenim principima. Kad prestane sa terorom, revolucija je dobrovoljno zaustavila proticanje svoje krvi kroz vene nacije.

Teror se ne da diktirati, ni kontrolisati njegova vrlo zamršena kapilarna mreža. Ali moguće je upravljati njegovim glavnim arterijama.

Prezasićenost. Opasno je dovesti teror do granica ljudske podnosivosti, jer on ima svoju svrhu samo tamo gde njegove preteranosti nisu uništile potrebu za životom. Tamo gde se čovek adaptira na smrt, ona od sredstava straha postaje sredstvo olakšanja. Teror je efikasan samo ako je upravljen na egzistenciju kojoj je stalo do sebe.

Prividan teror. Kao izvanredan primer terora, koji je postigao svoju svrhu, a nije sebe opteretio izlišnim krvoprolićima, valja spomenuti onaj njegov psihološki oblik koga je upotrebio Fuše kao komesar Konventa u nantskoj oblasti.

§14) Teme za političke studije:

l) Postoje li uopšte utopije? Dokazi da je svaka utopija sloboda jedne idealne nužnosti.
2) Analiza Platonove Republike.
3) Kritičke frekvencije istorije ili „istorijski tesnaci“.
4) Materijalna zavisnost kao komponenta komunističke diktature.
5) Hijerarhija principa u vršenju vlasti.
6) O takozvanim neotuđivim pravima čoveka; poreklo i kritika teorije „neotuđivih i prirodnih prava“.
7) Makijavelizam u njegovom savremenom značenju i politika.
8) Politika kao javni moral i moral kao privatna politika.
9)Tehnokratija je preduslov i komponenta nužnosti jedne idealne diktature.
10) O sistemima izbora; oblik izbora koji omogućuje najbolju primenu funkcije biranja.
11) Razvijaju li se novi staleži?
12) O ujedinjenoj Evropi.
13) Nove komponente političke veštine.
14) Dokazi da je politika nauka.
15) Na čemu se temelje i na čemu treba da se temelje unutrašnje organizacije jedne političke partije, i šta određuje te fundamentalne organizacione principe.
16) O reformama uopšte.
17) Instinkti i politika.
18) Ideološke razlike rastu sa ukidanjem ideoloških. Objašnjenje.
19) Kako će u tehnokratskoj budućnosti nestati opasnost od radničke klase.

§15) O istorijskom iskustvu.

Obratiti se istoriji znači pretpostaviti da se ona ponavlja; da se ona odista ponavlja, ali u svojim najopštijim, sumarnim, takoreći, praiskonskim i funkcionalnim formama, to meni izgleda nesumnjivo (ratovi). Istorija je zapravo alegorija ljudskog duha.

Predstava o funkcionalnim formama. Dovoljna ako se sposobnost i nužnost reprodukovanja same sebe očituje u onome što se uzima kao prirodna forma istorijskog bića; u slučaju da ta nužnost prelazi okvir organskih formi istorije, mi dosledno razvijamo svoje pitanje: u kome ga obimu prelazi, jer od obima tog prevazilaženja normalne reprodukcione sposobnosti same sebe od strane istorije zavisiće i ono što ja zovem političkim transferom.

Najzad, nije svejedno razvija li ili ne razvija moju aktuelnu političku uvežbanost studija Francuske revolucije ili istorije srpskih političkih stranaka, atinske demokratije ili Vajmarske Nemačke. Jer ako razvija, onda se politička veština sastoji više u istorijsko-političkom obrazovanju nego u državničkoj intuiciji.

(Politička veština svela bi se na tehniku upravljanja a političari bi u odnosu na biće istorije bili puki pijanisti u odnosu na kompozitore čije nadahnuće sviraju.) Ako ne razvija, onda istorijsko obrazovanje treba odbaciti. Ne umanjuje li ih možda?

Analogija je smrt politike. 

Državnik čija je glava pozornica kolosalnih istorijskih scena teško će od sveta načiniti pozornicu jedne nove, ukoliko se to uopšte može; on tačnije zapaža istorijske identičnosti nego distinkcije; on umrtvljuje živu istoriju iz pijeteta prema mrtvoj. (Zaboravljajući pri tom da mrtva istorija, istorija koja se desila sebi, više nije istorija.)

No comments: