Thursday, March 08, 2012

Političke sveske XXXXV deo

Službeni glasnik 2012, Copyright © Borislav Pekić
Političke ideje i komentari XXXXV deo 1956. Godina

§16) Politika i filosofija.

U svojoj netrpeljivosti prema spekulativnom mišljenju (usled koje padaju u špekulativno) „praktični političari“ se u „kavezu javnih poslova“ ponašaju isto tako unezvereno, što će reći spontano, kao eksperimentalni pacov u svom električnom kavezu: on će više puta bolno biti udaren strujom pre nego što nauči da njenu rešetku preskoči.

Doduše i tada on neće ništa više znati o uzroku svoje nevolje nego što je znao na početku opita: ali bar će se naučiti da je izbegne. U tome radoznali mus decumans nadmašuje francuske premijere i predstavlja viši stupanj političke uvežbanosti od demokratskih političara.

Pri prvom pokušaju da dopre do hrane koja se nalazi iza električne rešetke, pacov ne raspolaže nijednim principom iskustva koga bi mogao da transferira na dati položaj.

Pri drugom, pošto ga je struja odbacila, on u vazduhu ima prilike da oseti blagotvornost njene udaljenosti. Pri trećem, njegovi skokovi prestaju da budu samo odbrambeni refleks i postaju bar delimični začetak skoka, koji će ga u daljim pokušajima bez bola dovesti do hrane. Tako se princip ustanovljava tamo gde nema razuma da ga predvidi! Ali to je samo jedna i to prilično vulgarna strana problema odnosa filosofije i politike.
thenight
Postalo je pravilo da državnici odmeravaju vreme, najčešće prema trajanju svoje vlade, retko prema trajanju popularnog društvenog principa, a nikad prema trajanju i smislu jednog objektivnog principa, koji svojim izlaganjem određuje sva prethodna vremena.


Čak se i doktrineri čuvaju da svoje doktrine stave u službu neke ideje, koja ne računa sa brojem poslaničkih mesta, kao nečim proizvoljnim; ideje koja u prirodi ne vidi narcisoidno lepuškast lik civilizovanog čovečanstva, nego u čoveku divlji lik prirodne energije koja traži sebe; ideje koja pretpostavlja da izvodi događaje iz sebe, dakle iz čiste prirode stvari, njihovom izvođenju iz razularene volje i ćudljivog trenutka; ideje, najzad, koja uključuje istoriju u nužnost da bi tu nužnost uvela u istoriju.

Misterija? U stvari nema ničeg mističnijeg od slučaja i političari su njegovi sveštenici. Slučaju prinose oni hekatombe čitavih nacija ukrašene smrdljevkom svojih nadohvat skrpljenih načela.

Analogo tome: muke patrista da izračunaju koliko anđela i arhanđela mogu da sede na vrhu jedne igle nije bio apsurdan zato što je teorijski nemoguće da jedan, ovaj ili onaj njihov…

§16a) Politika i filosofija.

U svojoj netrpeljivosti prema spekulativnom mišljenju (ne i špekulativnom) politikanti se u kavezu poslova ponašaju isto toliko unezvereno, što će reći spontano, kao i eksperimentalni pacovi u svojim električnim krletkama. Pacov će mnogo puta bolno biti potresen strujom, pre nego što se nauči da njenu rešetku preskače.

Doduše, neće on ni tada znati o uzroku svoje nevolje više no što je znao u početku opita, ali će se naučiti da ga izbegava. U tom radoznali mus decumans nadmašuje francuske premijere i označava viši stupanj političke uvežbanosti od onog što ga reprezentuju demokratski političari. Pre prvog pokušaja da se domogne hrane, koja je smeštena iza električne rešetke, pacov ne raspolaže nijednim principom iskustva koga bi mogao da transferira u neposredno dati položaj.

Pri drugom, pošto mu je struja nanela bol i odbacila ga, još u vazduhu može on da oseti blagotvornost njene udaljenosti. Pri trećem, njegovi skokovi prestaju da budu samo odbrambeni refleksi i postaju delimično začetak onog elastičnog samo jednog skoka, koji će ga u narednim pokušajima bez bola dovesti do hrane.

Tako se izvesni principi delanja, izvesna operativna načela uspostavljaju tamo, gde nema razuma da ih iz prethodnog iskustva ekstrahuje, ili konstituiše. Ovo bi bila samo jedna i tek posledična strana problema odnosa politike i filosofije. Postupci izvesnih političara tako postaju sasvim zgodne ilustracije zoomorfističkog principa učenja.

Državnici mere vreme najčešće prema trajanju svoje vlade, retko prema trajanju nekog popularnog društvenog principa (demokratija, socijalizam, prosvećeni apsolutizam) ali nikad prema trajanju jednog objektivnog, biću stvari implicitnog principa, koji izlažući pojedinim formama sam sebe, određuje racionalno i sva prethodna trajanja ukoliko su i ona po sebi racionalna a ne samo vulgarno stvarna (postojeća).

Čak i doktrineri koji su to samo ukoliko metafizički misle (komunisti), gledaju u filosofiji politike logiku osvajanja vlasti, a u filosofiji vlasti jedino logiku njenog očuvanja. Nikad politika, ta jedina oblast u kojoj ima prilike da se ispolji naša sopstvena mera opšte racionalnosti, nije bila manje objektivno racionalna nego sada u eposi političkog racionalizma.

Politička ideja sama po sebi i sama za sebe ne može biti ni dobra ni loša, nego jedino stvarna i to samo ukoliko proizvodi stvarno; politička ideja ne može biti ni dobra ni loša ni u odnosu na ljude, ako se njena vrednost čita sa skale istorijskih potreba društvene svesti, pa je i tu samo stvarna i to samo po stvarnom koje proizvodi.

U stvari, ona objektivno uopšte ne može biti podvrgnuta merilima koja slede a ne prethode njenoj prirodi. Politička ideja je ili koherentna sa objektivnim duhom razvoja energije ili inkoherentna. U prvom slučaju ona je i racionalna, u drugom ona je samo stvarna.

(Na ovaj se problem odnose paragrafi 1, 2, 8 u „Filosofskim sveskama A/1956“.)

Najopštija kategorija je ono što je napred označeno kao objektivni duh razvoja energije. Ne uzeti u obzir to, ili ma šta objektivnije od tričavih izbornih teorija, znači sesti u voz ne zato da bi sišli na određenoj stanici, nego da bi se vozili ma gde nas to infantilno putovanje odvelo. Dakle, nije od značaja da li idemo u raj ili u pakao, samo ako idemo na nebo i ako nam je duša besmrtna.

Namesto toga: ideja koja u prirodi ne vidi narcisoidno lepuškast lik civiliziranog čovečanstva, nego u čoveku divlji lik prirodne energije koja u vaspostavljanju traži sebe, da bi se sobom a ne čovekom završila; ideja koja pretpostavlja da izvodi događaje iz same sebe, dakle iz čiste prirodne energije, umesto da ih izvodi iz relativne prirode stvari; ideja, najzad, koja uključuje istoriju u nužnost da bi nužnost saznala u istoriji. Jednom reči, racionalna a ne stvarna ideja.

Misterija? Metafizika? Religija? U stvari nema ničeg mističnijeg od onoga što je samo stvarno, jer to što leži na mrtvom koloseku razvoja i mrtvim očima zuri u pustinju svojih mogućnosti, to je najstrašnija slika koju ljudska delatnost može da pruži. Tom neracionalno stvarnom prinose političari svoje nacije kao hekatombe.
Analogija: muka patrista da izračunaju koliko anđela i arhanđela mogu da sede na vršku jedne igle, nije bila apsurdna zato što je teorijski nemoguće da neko uopšte sedi na vrhu igle (jer to je moguće i zavisno jedino od mase bića o kome se radi) nego zato što ni anđeli ni arhanđeli ne postoje.

Doduše, to nije ničim dokazano, ali nije dokazano ni obrnuto. Pa čak i da postoje, njihovo postojanje kao prosta egzistencija ne bi moglo biti upotrebljeno u zaključivanju kao premisa, jer nije određeno nikakvim predikatima težine, obima i oblika. Dakle, nije pitanje u tome može li se jedna politička ideja društveno aktuelizirati, jer to teorijski može i najapsurdnija, nego koliko je ona sama duhovna aktuelizacija objektivnog razvoja energije.

No comments: