Tuesday, March 06, 2012

Političke sveske XXXXIII deo

Službeni glasnik 2012, Copyright © Borislav Pekić
Političke ideje i komentari XXXXIII deo

§32) O kriterijumu uopšte. prolegomena za kriterijum jedne političke ideje (problem odnosa filosofije i politike)

§33) O mehanizmu revolucionarnog duha.

Činjenica je da se Oktobarska revolucija pretvorila u čistu kontrarevoluciju onog momenta kada je proizvela državni sistem. Ovaj državni sistem koji je po nameni trebalo da učvrsti revolucionarne tekovine i po pretpostavci da ih razvije u komunizam, po svojoj prirodi kao sistem uopšte bio je kontrarevolucionaran.

Tu ništa nisu mogli da pomognu zavodljivi amblemi, ništa potpuna novost naslova, ništa ideje u ime kojih je stvoren. (Jer ideje u ime kojih se nešto stvara nisu i ideje u ime kojih stvoreno živi.) Sistem je hermetički zatvorio revoluciju u jedno njeno polovično stanje, zaustavio je u jednoj utopijskoj shemi, kao u željeznoj mreži; ozakonivši njene tekovine, on ni iz daleka nije ozakonio samu revoluciju.
theobidientson
Da se domogne hrane, smeštene iza električne rešetke pacov ne raspolaže nijednim principom iskustva koga bi mogao da transferira u neposredno dati položaj. Pri drugom, pošto ga je struja odbacila nazad, može on da oseti blagotvornost udaljenosti od nje.

Kasnije u narednim pokušajima njegovi skokovi prestaju da budu samo odbrambeni refleksi tela kome se nanosi povreda, te postaju začetak onog elastičnog upravljenog i na iskustvu zanetog skoka koji će ga ubrzo dovesti do hrane: tako se izvesni operativni principi uspostavljaju tamo gde nema razuma da ih iz prethodnog iskustva konstituiše. Ovo bi, naravno, bila samo posledična strana odnosa filosofije i politike, a postupci izvesnih političara bili bi sasvim zgodna ilustracija zoomorfističke teorije učenja.


Državnici mere vreme najčešće prema trajanju svoje vlade, ređe prema trajanju nekog popularnog principa na kome je približno zasnovano zakonodavstvo i sistem upravljanja (kao sistem odnosa naroda i vlasti), ali nikad prema suštini jednog objektivnog biću opstanka implicitnog principa, koji izlažući se i razvijajući kroz privremene istorijske forme, određuje njene stvarnosti kao racionalne ili samo kao stvarne (postojeće).

Čak i politički doktrineri koji se nalaze na domaku metafizičkog mišljenja (komunisti na primer) gledaju u filosofiji samo praktičnu logiku osvajanja vlasti, a u politici samo propedevtiku njenog očuvanja. Nikad politika, ta jedina oblast u kojoj ima prilike da se ispolji naša sopstvena mera opšte racionalnosti, nije bila manje racionalna nego sada u dobu političkog racionalizma.

Racionalizam kojim se služi današnja politika kao svojom filosofijom obična je metodologija održanja: veština sa kojom se zadržavamo u opstanku neke ideje. Racionalizam je tako postao filosofija stvarnosti, iako sa njom ima samo jednu skroz negativnu – egoističko subjektivnu vezu. Stvarno je ono što je po moj život korisno: a to je upravo to što je po mene racionalno. Time ja postajem mera, raciometar stvarnosti te je podešavam prema svojim interesima. Koliko je ta stvarnost po sebi racionalna za jednu praktičnu politiku izgleda da nema važnosti.

Politička ideja sama za sebe i po sebi ne može biti ni dobra ni loša po ljude, nego samo stvarna ili racionalna i to samo prema tome da li proizvodi racionalne ili stvarne stvarnosti.

Mi smo navikli da uzimamo ljude kao kriterijum efikasnosti jedne društvene ili političke ideje, zaboravljajući pri tome da i za vršenje ljudskih funkcija postoji jedan vanljudski kriterijum koji ih kao vrstu ili pojedinačno može činiti racionalnim ili samo postojećim. Isto onoliko koliko je politika sekundarno: oruđe ljudskog postojanja, isto toliko su i ljudi ali primarno oruđa one racionalne ideje koja kroz politiku nastoji da ostvari svoj racionalni vid.

Politička ideja ne može biti podvrgnuta merilima koja slede, a ne prethode njenoj istorijskoj prirodi i njenom kosmičkom poreklu (mestu u genezi).

Politička je ideja ili koherentna sa objektivnom nužnošću razvitka energije ili inkoherentna. U prvom slučaju ona je samo stvarna (jer postoji) kao racionalna; u drugom je ona stvarna (samo postoji).

Nemoguće je, nažalost, poreći postojanje mnogih žalosnih proizvoda ljudske sistematike; nemoguće je poreći da komunistička politička doktrina postoji, da snažno deluje na maštu ljudi i da je u okvirima sopstvenog istorijskog postojanja obrazovala društvene likove kao nešto ljudsko; nemoguće je odreći joj izvesnu efikasnost u životu naše sadašnjice.

Hoćemo li tu efikasnost po naše živote (negativnu ili pozitivnu subjektivnu efikasnost) da uzmemo kao jedini i odlučan kriterijum njene opšte vrednosti? Hoćemo li da priznamo da je ona u opštem smislu racionalna ako smo primorani da joj priznamo privremeni značaj za naše i lične i istorijske opstanke? Hoćemo li da je diviniziramo?

I, uopšte, ako zadržimo izvesnu sumnju u njenu opštu vrednost, u njenu vrednost kao racionalne istorijske ideje koja je neminovna kao posledica i delatna kao uzrok: nećemo li da pokušamo da je podesimo, i pri tom saglasimo, sa nekim merilom koje bi bilo idealnije od sopstvenog želuca ili kompleksa niže vrednosti?

To smo dužni svom trenutnom mestu u poretku stvari, osećanju prema celini koju kao deo nastavljamo; to smo najzad dužni svesti da je politika kao naše sredstvo saučestvovanja sa istorijskim likom te celine nešto što po posledicama ne pripada samo nama, nego upravo onome čemu pripadamo i mi sami: svetu u njegovom kosmičkom značenju.

No comments: