Thursday, March 29, 2012

Političke sveske LXIII deo

Službeni glasnik 2012, Copyright © Borislav Pekić
Političke ideje i komentari LXIII deo 1957. godina

§559) Mađarska krvava rapsodija dokazuje da država koja nije nastala sublimacijom ideje naroda u njenu nacionalnu slobodu (u državu kao materijalni izraz te slobode) ne može opstati bez brutalne intervencije strane ili unutrašnje sile. Tako proizvedena diktatura nije spontana, nije prirodna, i nije racionalna. Ona dakle nema ni jedne elementarne oznake idealne diktature za koju možemo reći da je nužna i stvaralačka. Ona je slučajan proizvod okolnosti bez izgleda da ih preživi.

Koliko izgleda ima da preživi slom SSSR-a nusproizvod njegove birokratske tiranije: Kádárovsko–Serovski socijalistički hibrid? Vreme ovde nema istorijskog značenja. Istorija ne može lečiti patnju koju nanosi svojim prirodnim samorazvitkom. Ona je može samo modifikovati.
korah
Politika.

PK.) Postscriptum Đerđa Lukácsa.
Komentarisati ovaj postscriptum ravnodušno.
(…) ugom tiraninu.
*
Dobar građanin je onaj koji misli na hleb i onda kada je sit; opasan je onaj koji misli na ideale kad ima hleba, a na hleb kad ga ideali ostave da gladuje.
*
Ropstvo je prirodan oblik javne slobode.
*
Teško narodu o kome se vlada preterano brine.
*
Dužnost je najviše pravo mudraca.
*


Javni poslovi su jedan oblik žrtvovanja. Trebalo bi da se čovek žrtvuje za ljude; obično se događa obrnuto: čovek ljude žrtvuje.
*
Sloboda je kao tkanina: što je više rastežeš, sve je tanja. Sloboda je kao vazduh: ako ga ima, ne oseća se; kad nestane, postaje neophodan. Sloboda je kao plod: zreo pada; kad je nezreo, mora se tresti i pri tome i gnječiti. Sloboda je kao tuđa cipela: mora se nositi izvesno vreme da bi se čovek na nju navikao, što znači da bi je zaboravio.
*
Samo ona sloboda je prava koja se ne oseća.
*
Nije neverovatno da bi se pravi čovek odrekao svoje nestalne naklonosti prema uvek sve novim i novim predmetima ako bi najzad pronašao jedan dovoljno udaljen, dostojan ljubavi. Tako bi Platonova skepsa prema revoluciji kao uzaludnom i, uostalom, lošem trošenju energije dobila jedno objašnjenje sa stajališta večitih ideja. No revolucija je jednim delom uvek aristokratska i zato ja ne krijem svoju privrženost ideji revolucije iako poričem njene motive.

Činjenica je da je čovek u naporu da osvoji trenutne ciljeve zaboravio na trajne, pa je i zadovoljstvo koje u njima dobija samo stvar prolaznog trenutka a ne trajno osećanje. (Osećanje saglasnosti ili osećaj nadmoći.)

 Delanje može imati smisla samo ako se odvija u pravcu. Ono mora biti vektorska veličina inače se preobražava u besmislenu zbrku protivrečnih pokreta, koji umesto da pokreću telo uvek napred, trzaju ga levo i desno dok ga potpuno ne izmrcvare izlišnim naporima koji se predstavljaju kao rad.

Društvo danas liči na pijanog čoveka čiji su pokreti u smešnoj nesaglasnosti sa ciljem kome su podređeni ako kod takvog stanja uopšte postoji neki cilj, pa je savršeno opravdano da se takvo društvo za kraće vreme – uopšte za vreme koje je potrebno – veže u luđačku vreću koja hladi nagone i nateruje na poslušnost, osim što upozorava telo na ograničenost koju ono voli da smetne sa uma.

Demokratski shvaćena država je suma pojedinačnih volja dobijena putem njihovog izbornog izražavanja. Tako simbiotično dobijena opšta volja, koja nije ni opšta jer joj nedostaje saglasnost, ni volja jer je podređena umesto da podređuje, isto je tako pogodna da ispolji opštu pokvarenost kao i da sakrije svoju vlastitu.

Čak i njene demokratske mogućnosti su neobično uzane jer se narodna volja pre izražavanja prethodno svodi na volju užih grupa a ona na volju najužih interesa, pa čoveku nije teško da između dve budale ili dva nitkova izabere po nagonu onog koji odgovara njegovom vlastitom nitkovluku ili gluposti. S druge strane, birati znači biti unapred odgovoran, znači potpisati blanko list hartije ponuđen iznebuha, znači priznati da razum i procena ne igraju nikakvu ulogu u izboru vlasti.

Svakako da napredak može biti koristan samo onda ako je stalno usmeren, onaj koji se iz decenije u deceniju menja, te za ciljeve uzima čas ovu čas onu vrednost i najzad samog sebe (kao da napredovati u smislu kretanja uopšte nešto znači), nije ništa drugo nego formulisan nered. Da jedan određeni red (ovo se ne protivi Bergsonu koji u konfrontaciji nereda i reda vidi samo jednu psihološku nejasnoću) shvaćen kao idealni korelat ne postoji, neverovatna bi bila trajnost oblika u kojima on zrači.

Red se ne protivi promeni, ali se on protivi promeni koja nema taj red za cilj. Teokratija je to osetila kao i Platon. Interpretirajući Platona, Jovanović kaže da se država ne osniva na ličnim pravima nego na ličnim dužnostima te bi zbilja u tom smislu Platonov sistem bio protivrečan sa individualizmom.

Međutim, lične su dužnosti upravo najviša lična prava, pa ako građanin shvati da vršenjem svojih građanskih dužnosti ostvaruje svoja najviša građanska prava, protivurečnost nestaje, te individualizam najekstremnije shvaćen dobija oblik celine i harmonije.

No comments: