Wednesday, March 21, 2012

Političke sveske LVI deo

Službeni glasnik 2012, Copyright © Borislav Pekić
Političke ideje i komentari LVI deo 1956. godina

Robespierre (gadljivo): Vi ste ateist. Ateizam je aristokratski. Tamo gde su bili popovi, cvetalo je neznaboštvo. Kad nestane popova, nestaće i neverovanja.
Marat: Ja mrzim Boga. Prema tome, Bog ne postoji.
Danton: Da je vaša mržnja toliko moćna, odavno bi svet ličio na pustinju koja bi se zvala Marat.
Robespierre: Mržnja nije načelo. A revolucija ne živi od mržnje nego od načela.
Marat: Mržnja je srce revoluclje. (Robespierreu) Da li se puca iz načela ili iz pušaka?
Danton: Marat preterujete. Robespierreu, i vi preterujete.
Robespierre: Zar vas giljotina nije odvikla od umerenosti, Dantone?
Danton: A vas od neumerenosti?
Ja (stidljivo): Šteta… zaista.
Robespierre (sumnjičavo): Rekli ste nešto, građanine?
Ja (sa strahom): Rekao sam da je… šteta što na nebu nema giljotine. Mogli biste jedan drugom pružiti još koju pouku.
Marat (zajedljivo): Termidorsku!
Robespierre: Termidor… ah (meni). Jeste li zapamtili lice one bitange koja mi je pucala u zube?
Marat: …psu izbijaju zube da ne ujeda.
Danton (teatralno): Bilo je to lice naroda.
Robespierre: Dantone, vi bolujete od uzrečica. Vi ste se čuli jedino u kafani i na ulici. U Konventu ste spletkarili protivu mene i Revolucije.
Danton: Nemoj! Zar si Revolucija ti naprašeni majmune.
Marat: Rečnik! To je sve što je ostalo od… Dantona.
Robespierre (ledeno): Građanine, sećate li se kad ste mi u pozorištu pretili svojom kasapskom pesnicom. Ako se toga sećate, ne možete zaboraviti kaznu koja vas je stigla.
Marat (živo): Hoće li Robespierre pravedni da kaže da je Danton umro samo zato što je pretio Robespierreu!
dv331047
Danton: Pljujem ja na to. Neka se stave jedan pored drugog Danton i Robespierre i neka ispod njih bude stratište, pa će se videti ko je ko!
Robespierre: Razmećete se, Dantone, a znate da je nebo konzerva-tivno i u rukama aristokrata. Ovde nažalost nema giljotine.
Marat: Ja pitam Robespierrea: zašto je umro Danton? Da bi se zadovoljio Robespierre ili neki državni razlog?
Robespierre: U ime načela.
Marat: Koga?
Robespierre: Načela jedinstva.
Danton: Za Robespierrea jedinstvo znači jedan čovek. A taj čovek je on.
Ja: Zar to nije opasan razlog, gospodine.
Robespierre: Građanine!
Ja: Građanine Robespierreu (popravih se). Opravdanost kazne zavisiće tada ne od dela nego od opravdanosti načela u ime kojih se izriče?
Danton: Vi govorite kao moj pokojni prijatelj Camille. Staviti načela iznad zakona znači zločin učiniti božanskim.
Robespierre: Desmoulins! Hteo je „Odbor milosrđa“ umesto „Odbora javnog spasa“ i pritom je zaboravio na Vandeju.

 Danton: Vandeja bi ustala i protiv jednog i protiv drugog odbora.
Robespierre: Protiv jednog, a zbog drugog.
Ja: Uostalom niste li vi, građanine Robespierreu, pregledali lično rukopise „Starog Kordiljerca“ pre nego što ih je Desmoulins pustio na ulicu? Niste li rekli da su besni opasni za Republiku?
Robespierre: Ne više od mlakih, ne više.
Danton: I nisam li ja Danton, uništio onu psinu Héberta?
Ja: Dantone! Recite bolje: uništio sam Dantona. Jeste li čuli za igru natezanja konopca?
Marat: Igrali su je mornari na brodovima Republike.
Ja: Igrala je tu igru i Republika, Marat, i pošto je znate, uvidećete da je za tu igru potrebno da se dve podjednake snage suprostave jedna drugoj. Samo na taj način održava se ravnoteža i uže ostaje zategnuto. Kad jedna strana popusti, druga pada…
Danton: Ja sam hteo jedinstvo čak i sa žirondom, iako nisam podnosio Rolanovu ženu.
Robespierre: Ah, to vas je valjda odvodilo u njen salon?
Danton: Robespierreu, jeste li ikad spavali sa ženom?
Marat (češući se): Osim sa Republikom.
Danton: Recite!
Robespierre (zbunjeno): Ne pre nego vi odgovorite da li ste ikad voleli Revoluciju.
Danton: Još kako: ne njena načela nego nju samu. Vi ste je smatrali pravednom. Šašavo. I pošto ste na njoj cenili proporcije, niste je mogli voleti, jer se ljubav ničega tako ne gnuša kao skladnosti. Vi niste voleli Revoluciju nego sebe u Revoluciji. Kad vas nije bilo nije bilo ni Revolucije. Zar niste zatvarali uši vatom kad je Pariz urlao tražeći glavu Brissota!
Robespierre: To mi nije smetalo da ga čujem i uslišim. Meni nije smetao njihov zahtev, nego buka sa kojom su ga činili.
Marat: Slušajući vas, čovek dobija utisak da je bilo dve revolucije: jedna koju je hteo Robespierre, a druga koju je hteo Danton.
Robespierre: Onaj ko voli daje, a ne uzima. Pričaju, Dantone, da ste kupili imanje gotovim novcem.
Marat: Uzimao je novac od Burbona, jer ih je mrzeo, zar ne, Dantone.
Danton: Spletka Mirabeaua.
Marat (cinično): A vojvoda Orleanski?
Danton (gnevno): Tvoja spletka, Marat! Ja sam stvorio 10. avgust, pobedio neprijatelja kod Valmija, učinio nemoćnim žirondince i spasao Republiku od besnih. Vi, Robespierreu, vi ste stvorili teror i ništa više: giljotinirali kralja pošto sam ga ja učinio smešnim, giljotinirali žirondince pošto sam ih ja osudio, giljotinirali Héberta pošto sam mu ja oduzeo moć. Ah, stvorili ste ono čudovište Fouquier de Tinvillea i ništa više. A što se tiče vas, Marat, vaše jedino ime je Septembar.
Marat: Bar se nije čulo u Palais Royalu.
Danton (za sebe): Još bi samo to trebalo gubavče.
Ja: To znači da ste vi protivu Septembra, Dantone!
Marat: Za jednog septembarskog ministra pravde to je zaista nepristrasno.
Danton: Nisam bio obavešten. Uostalom, ministar Revolucionarne pravde je kao jahač bez konja.
Marat: O vi ste, građanine, uvek imali nekoga za svog konja: najpre Luisa, pa onda Orleansa.
Robespierre: Zbilja, Dantone, kad je već reč o vašem životu: njime bi se mogao podičiti svaki dvoranin pre jula. Vi ste plemić po navikama, Dantone!
Marat (tiho): A hulja po postupcima.
Danton: Zar Revolucija nije trebalo narod da načini plemstvom?
Robespierre: Ne, ona je trebalo plemiće da načini narodom. Ona je nered koji teži redu; aristokratija red koji teži neredu. Pogrešno ste razumeli načela koja prezirete, građanine plemiću!
Danton: Ali sam zato vas, Robespierreu, svakako dobro razumeo i to je jedino što mi možete prebaciti.
Robespierre: Ko će razumeti Bruta?
Marat (meni): Pravi profesor latinskog jezika; pedant koji je hteo da postane Cezar!
Robespierre (nepoverljivo): Vi gunđate, Marat. Zašto govorite sebi u bradu? To je odlika nelojalnih.
Marat: Sumnjate i u mene, Robespierreu.
Robespierre: Sumnjam i u sebe: sumnja je predstraža Republike.
Danton (podsmešljivo): A meni se prebacuje da sam sklon krilaticama. Robespierreu, recite nebu koliko vam dugo treba da smislite ove izreke koje vam padaju na pamet. Pričaju da ste u Konvent nosili svezak svojih maksima koje vam je Saint-Just prepisao načitko.
Marat: Prema tome, vi ste kontrarevolucionari.
Robespierre: Vi ste pseto koje pokazuje tuđe zube, Marat.
Marat: Ne, termidorske, Robespierreu. Kad ste došli ovamo, naručili ste veštačku vilicu koja je u međuvremenu pronađena i dali joj ime Termidor.
Robespierre: Laješ da bi uživao u svom glasu Marat!
Marat: Tim gore po narodne neprijatelje. Što se tiče mojih zuba, oni su sankiloti koji su vama, Dantone, dali deseti avgust, Valmi i žirondince, a vama, Robespierreu, podmetnuli leđa da na njima podignete giljotinu.
Robespierre: Zato se tako i ljuljala. Marat, Marat, zaboravih na vas.
Danton: Srećan je onaj na koga Robespierre zaboravi.
Ja (stidljivo): Građani, ja hoću da spavam.
Danton (udari se u prsa): Danton spava, ali će se probuditi.
Marat (zajedljivo): Stalno je zaokupljen sobom kao žena: Danton je rekao, Danton je učinio, Danton je protiv, Danton želi, Danton ovo, Danton ono… upravo gnusno…
Robespierre: Debeo je od poroka.
Marat: I razdrljen kao na gozbi.
Ja (zevajući): Ni vi, Marat, baš niste najuljudnije odeveni.
Marat: Moja je razdrljenost siromaštvo naroda, Dantonova jutra posle pirovanja.
Robespierre: Kako je samo razbarušen! Poslednji vas je put posetio berberin 5. aprila 1794, Dantone!
Danton: Bar će zapamtiti taj dan i pričati svojim unucima: „Ja sam poslednji put šišao Dantona!“
Marat: Filistri. Revolucijo, ko te je vodio!
Ja (oštro): Građani, meni se odista spava.
Robespierre: Spavajte. Narod uvek spava.
Marat: Hulite, Robespierreu. Bogohuljenje!
Robespierre: Ne, nego dobro pamćenje, Marat. Narod je spavao kad su mene vodili na stratište.
Danton: Opominjao sam vas, Robespierreu, da ćete me slediti. Ah nije, nije trebalo donositi Prerijalski zakon.
Robespierre (suvo): Nije trebalo tražiti „Odbor milosrđa“. Da nije bilo Dantona ne bi bilo ni Prairiala. Kad se jedan zakon omalovaži, kao što preduzeste da učinite vi i vaš slatkorečivi prijatelj Camillo, jedini način da mu se povrati poštovanje jeste da se pooštri. Ja nikad nisam poistovetio Teror sa Republikom kao vaši nekadašnji prijatelji iz Opštine. Republika je Revolucija.
Marat: Opet vam kažem: tim gore po njene neprijatelje. Javne… a i tajne.
Danton: Na koga cilja Marat?
Marat: Na onoga koji se, neimenovan, odaziva.
Danton (gubi vlast nad sobom): Dantone, Dantone, dočekao si da te ujedaju šugavi psi. Umukni Marat! Marate laju samo u septembru, a sada je januar!
Marat: Ne zna se za Marata po Septembru, nego za Septembar po Marati.
Robespierre: Budimo pravedni. Ministar pravde u septembru bio je Danton. Marat je rekao: „Aristokrate o fenjere!“, narod izvršio, Danton odobrio.
Marat: Robespierreu, ja sam vas nazvao nepodmitljivi.
Robespierre: Želite li da me time sada podmitite?
Ja (očajnički): Građani, ja sutra moram rano da ustanem. Dolazi Veliki Triblion koga moram dočekati!
Marat: Veliki? Samo je narod veliki!
Danton: Ko je to?
Ja (oduševljeno): Veliki vođ Triblionaca!
Robespierre: Samo su načela velika, građanine. Nešto od te veličine može preći i na ljude koji im nesebično služe… kao što pokazuje moj primer.
Marat: Ima tu nešto sumnjivo, građani. Rekoste da je taj Triblion narodni vođ. Je li njega narod izabrao?
Ja: Koješta! Ko je video da narod bira svoje vođe. Vođe biraju svoje narode!
Marat: Sto mu aristokratskih gromova. Znate li vi da je bila Francuska revolucija?
Ja: Francuska? Ah, hteli ste reći buržoaska. Da, naravno da znam: građani su zamenili plemiće i sve je ostalo po starom!
Marat (zaurla): Robespierreu! Jesam li vam rekao da ste kontrarevolucionar! Idite kod Rolanda, tamo vam je mesto!
Ja: Građani, meni se spava!
Marat: Kad građani spavaju, otadžbina je u opasnosti.
Robespierre: Čuvaj se, Dantone!
Danton (izazivački): Čuvaću se, Robespierreu!
Marat: Čuvajte se obojica, ali ne zaboravite da je vas ubila revolucija, a mene kontrarevolucija…
Ja: Bogami lepuškasta kontrarevoluclja.
Robespierre: Treba obnoviti „Komitet javnog spasa“.
Marat: To je kancelarijsko rešenje: ja sam za to da se narodu dadu odrešene ruke.
Danton: U pravu ste, Robespierreu. I vi, Marat, takođe ste u pravu. Evo rešenja: osnujmo Komitet kako vi želite, Robespierreu, pa neka on da narodu odrešene ruke kako vi želite, Marat.
Ja (praveći se da spavam): Ovi će se još i sporazumeti. Teško nebu!

Tri se senke dostojanstveno udaljiše. Bio sam se istinski preplašio kad na sreću čuh, tek što su odmakli, suv glas advokata iz Arasa: „Ah, umalo ne zaboravih, gađanine Dantone, kada ćete Konventu položiti račune o 350.000 livara iz fonda Ministarstva pravde?“ Danton opsova. Ali senke su bile deleko i ne čuh njegov odgovor.

No comments: