Friday, January 23, 2015

Dnevnik Borislava Pekića 26. januar 1959. (nastavak II)

Život na ledu, Službeni glasnik 2013, Copyright © Borislav Pekić 

ODLOMCI IZ DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA 

Ponedeljak, 26. januar 1959. (nastavak II) 

PP. §28) Dvociljnost politike. Finalni cilj efikasne politike, koji je opravdava post faktum je filosofski: sadejstvo sa determinantom.

Tekući cilj je popularan: on se prihvata, nikad natura kao „nužno zlo politike“ da bi društveni organizam bez izlišnog trenja mogao da se upućuje onom prvom, finalnom.

Nikad finalni ne sme biti prenebregnut za račun popularnog, jer time politika postaje neefikasna, ali ni popularni zanemaren za račun finalnog, jer time politika deluje neefikasno. Politika ne može biti efikasna ako previdi prvi, jer se time odriče jedinog uslova svoje metafizičke opravdanosti; ona ne može biti efikasna i ako previdi drugi, jer time oduzima sebi mogućnost da na prvom upšte deluje.

PP. §29) Komunisti i ciljevi.

Mada komunisti ne teže nekom metafizičkom cilju, pa im politika nužno ne može biti efikasna, ona nije ni popularna, stoga što, uhvaćeni u klopci: komunizam kao finalni cilj i socijalizam kao privremeni cilj, zaboravlja načelo izneto u stavovima 27 i 28. Komunisti hronološki drugostepene ciljeve pretpostavljaju hronološki prvostepenim; isuviše zainteresovani, zaslepljeni budućim izgledom stvari, u zabludi da ga već sad oblikuju, oni zaboravljaju na njihov izgled sada, na trenutno stanje tih stvari.

Komunisti liče na sumanutog skakača preko prepona, koji - pošto je pretrčao jedan put u rekordnom vremenu - ne bi umeo da opiše kako izgleda, jer ga nije ni opažao. Ni finalni cilj neće moći biti ostvaren, ako svi tekući uslovi redom ne budu ispunjeni. Nakazni tragovi što ih čovek ostavlja iza sebe uvek su krivim putem upućeni; zaboravljene stvari svete se na onima kojima smo namenili večnost. Brzina nije nikakav vredan pojam u istoriji. Brz je konj, a ne svet.

 Veći otpor koga time izazivaju, zahteva i ozbiljnije sankcije koje sa svoje strane recipročno: umnožavaju otpor i demobiišu narodnu vitalnost. Finalni cilj će zbog toga trpeti, jer je društveno telo jedini instrument preko koga jedna ideologija taj cilj postiže. Niko ne ubija magarca na čijim leđima očekuje da prevali dug put. 

PP. §30) Kakvog značaja ima da li će jedan društveni ideal biti postignut za sto ili za hiljadu godina? Naročito ako smo svesni da ako ga želimo po svaku cenu postići za sto, nećemo doći do njega ni za hiljadu, a možda nikad.

PP. §31) Ljudski cilj politike kao humanitarni taktički. Jedna politička ideja nema drugog posredstva za svoju realizaciju do naroda, društva. Politike nema bez onih nad kojima se ona vodi. Postoji politika bez političara, ali nema neke koja bi mogla biti bez svoje fizičke, društvene forme. Stoga je, najskromnije rečeno, poželjno ako ne i neophodno da ona u izvesnom smislu uzima u obzir aktuelne tendencije društva ako hoće da ga dovede do idealnog stanja.

Ove tekuće, akteulne tendencije uzima politika, najpre u širem smislu kao nagon za srećom (blagostanjem), pa se u funkciji ovog nagona humano opredeljuje. Nijedna politika ne može za svoj deklarativni i programski cilj uzeti recimo: uništenje čovečanstva ili njegovo pretvaranje u stado magaraca. (Biće dokazano da je „nagon“ za srećom koherentan sa istorijskom determinanatom, koherentan čak i sa njenim opštijim vidom: determinantom čitavog postojanja, smerom koji nas upućuje Bogu.)

Tekuće tendencije uzimaće efikasna politika, zatim, i kao neku društvenu potrebu, čija zasnovanost ne mora biti relevantna, ali koja upravlja raspoloženjem ljudi. To će onda biti taktičke varijante, koje će zavisiti od okolnosti i koje ne bi smela da predodredi nijedna politička doktrina. U samoj doktrini ne sme postojati nijedan presedan koji bi unapred određivao političku taktiku. (Slabost komunista je u njihovoj monotonoj taktici; ona je doslovno određena samom doktrinom, ali to svetu ništa ne smeta da uvek iznova bude obmanut. Primer: tzv. Politika narodnih frontova.)

Demagoški elementi politike postaju ovde očigledni: taktički ciljevi čine isključivu građu političkih programa. thenewyorktimesblowback

PP. §32) Preformacija i reformacija . Cilj jedne efikasne politike ne može biti ni revolucija kao nasilna, ni reformacija kao mirna izmena stanja jedne stvari - nego preformacija kao izmena same stvari u njenoj suštini. I reformacija i revolucija dejstvuju na stvar spolja, te se zadovoljavaju promenom njenog izgleda. Samo preformacija kao unutrašnje dejstvo menja prirodu stvari. Preformacija = preobražaj = unutrašnja reformacija.


I revolucija i reformacija predstavljaju prinudu u njenim različitim stadijumima. Preformacija je uvek neprisilna, spontana i jedini elemenat prinude koji se u njoj opaža to je izvesni podsticaj. Pretpostavlja se naime da svako društveno stanje potencijalno sadrži u sebi svoje buduće forme i da se realiteti sutrašnjeg idealnog stanja nalaze u idealima današnjeg realiteta.

Pod određenom političkom (socijalnom) temperaturom ova se preformacija vrši spontano ili se ne vrši uopšte. Stoga efikasna politika nema drugu ulogu do termeraturnu: ona stvara pogodnu temperaturu za spontanu preformaciju društva. 

 PP. §33) Mađarska krvava rapsodija iz 1956. godine dokazuje da država koja nije nastala sublimacijom ideje naroda u njegovu nacionalnu slobodu (u državu kao materijalni izraz te slobode), ne može opstati bez brutalne intervencije unutrašnje ili spoljašnje sile. Tako proizvedena diktatura nije spontana, nije prirodna, dakle nije racionalna. Ona nema nijedan elemenat idealne diktature (koja je nužna, pa prema tome i stvaralačka) te je nastala kao nuzproizvod slučajnih okolnosti ili kao slučajan proizvod nužnih okolnosti, i nema izgleda da ih preživi.

Koliko izgleda ima da preživi slom SSSR-a nuzproizvod njegove birokratske tiranije: Sjerovsko - Kadarovska komunistička oligarhija? Vreme ovde ničemu ne može dati vrednost, ni trajanje jedne antiistorijske tvorevine ne može preinačiti njen slučajni i prolazni karakter.

PP. §34) Odnos između Vođe i države je odnos između Pigmaliona i Galateje; odnos stvaraoca prema delu: ljubomoran i nekritički.

Međutim: Vođa bi u sebi trebalo da gleda Galateju - proizvod jedne više istine, koja uzima na sebe njegov istorijski lik.

Vrednost jednog vođe je u istorijskoj istini koju izvršuje.

No comments: