Tuesday, January 13, 2015

Dnevnik Borislava Pekića 21. januar 1959.

Život na ledu, Službeni glasnik 2013, Copyright © Borislav Pekić 

ODLOMCI IZ DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA 

Sreda, 21. januar 1959. 

Smrt robota - misao na ovu dramu obuzela me mahnito; opasnost: da Mesiju uradim brže nego što bih smeo. Opasnost izbegavana tako što odlomke Smrt robota beležim u kartoteku. Tamo se beleške na neki način kisele. Kartoteka je moj sud za pročišćavanje.

Ova drama izlazi van okvira ciklusa kome pripada „Mesija“ i kome će možda pripadati Azil. Ona stoji isto tako usamljeno kao „Emigrant“ na nekoj stranputici moje imaginacije.

Emigrant - autobiografska hronika mojih emocija: pogled bačen iza sebe.

Smrt robota - jedan pogled pun straha bačen na budućnost ispred sebe. Tako obe ove drame kao da zatvaraju neki krug.

Poziv na ljubav, približavanje Hristu, toj večitoj protivrečnosti moje duše, priznanje da sam poražen? „Smrt robota“ ne daje za pravo spasiocima. (Čovek koji u pokušaju da robote pretvori u ljude nije drugo do jedan Mesija za robote.) Čovek ne uspeva zato što roboti ne mogu da imaju poverenja u biće koje pripada jednoj destruktivnoj vrsti. (Čovečanstvo je izvršilo samouništenje; roboti što ih je njihov genije stvorio u poslednjem trenutku izdvajaju svoju sudbinu od sudbine svojih kreatora i izbegavaju uništenje.)

Smrt robota ne sme se shvatiti kao apologija mita o Hristu, mada ovaj mit oko sebe konstruiše dramu. Smrt robota je transponovan mit o Hristu, ne više u sadašnost nego u budućnost.

 Zašto čovek ne može biti Mesija robotima? Zato što ni Hristos to nije mogao biti ljudima. Evo analogije:

Praroditeljski greh Adama i Eve = samouništenju sveta (fizičko samouništenje je samo simbol greha i moralnog samouništenja.) 

Prisustvo Hrista kao sina Božjeg u svetu = prisustvo poslednjeg zaostalog čoveka među robotima. 

Hristos ne može spasti ljude, zato što ni sam nije oslobođen praroditeljskog greha = čovek ne može da spase robote (da im usadi ljubav) zato što i sam nije oslobođen destruktivnog duha svoje vrste.

Time se kritika Čoveka obrće i protiv Hrista. Hristos nije manje nego čovek nego više nego čovek. To znači da je njegova ljudska osnova preuveličana, pa sa njom i sve sudbinsko u čoveku. To će se ponoviti sa poslednjim čovekom među robotima.

Alternativa: iza katastrofe preostaju jedan čovek i jedan robot. Robot stvara svet robota, ali čoveku koji je sam, to ne polazi za rukom. (Predistorija drame.)

Na početku drame imamo svet robota i samo jednog čoveka.

II Alternativa: roboti čiji racionalni mehanizam funkcioniše savršeno i koji su lišeni humanosti, (ljubavi, kompleksa, itd.) uviđaju da svet srlja u propast i pravovremeno se izdvajaju iz čovečanstva te tako izbegnu katastrofu. U tom slučaju početak drame odgovara početku i u I alternativi. Razlika je u tome što bi u prvom slučaju postojala jedna od ljudi nezavisna robotska predistorija; u drugom slučaju te samostalne predistorije ne bi bilo. Dobitak je u tome što bi ovako i napori čoveka da očoveči robote i napori robota da robotiziraju čoveka, imala jednu dramsku predistoriju.

 Između potrebe za ljubavlju i straha za egzistenciju, roboti biraju očuvanje golog postojanja koje im izgleda ugroženo prisustvom čoveka: oni ga ubijaju. Time ubijaju nadu da će ikad postati humani. Pošto je ta nada bila pogonska energija njihovih kretanja, oni se gase.

Protivrečnost je osnova ove drame. Time drama tretira još jedan izgled ljudskog apsurda. Roboti žele da se humaniziraju (između ostalog i da pate, što im kao racionalnim mehanizmima nije dato), ali se plaše da ih to ne odvede u kolektivnu smrt kao što se dogodilo sa čovečanstvom. U tome je apsurd robota. Oni istovremeno i žele i ne žele humanizam kao sličnost sa ljudima.

Roboti su izgradili sasvim nov apsolutni moral, iz koga je isključena emocija, jer za nju nisu sposobni. Oni ne znaju za kaznu kao patnju; samo za kaznu kao onesposobljavanje (humoristički aspekt: jedna od kazni je, na primer, vađenje neke lampe iz mozga, koja enemogućuje govor). Ceo sistem postojanja robota izgrađen je na novim antiljudskim principima. To bi trebalo pokazati u svim oblastima koje odgovaraju pojedinim ispoljavanjima ljudskih, bioloških, života.

Primedba. Čovek očekuje da ga izvedu na robotski duhovni sud. Sa njim su optužena još dva robota zato što su pokušali da podražavaju ljude. (Scene koje odgovaraju Hristovom boravku u tamnici pre izvođenja pred Poncija Pilata). Pogubljenje čoveka = raspeće Hrista. Urlik mase robova: „Udavi ga“. Jedan od optuženih robova biva poput Varave pošteđen? (To je u suprotnosti sa robotskom pravdom, koja je po pretpostavci apsolutna.) warofwords2
Mit treba izmeniti prema mogućnostima jedne robotske istorije.

 1: Ja mislim da smo pogrešili.
2: Zašto?


1: Ja mislim da nismo dovoljno razmislili kad smo odlučili da ubijemo čoveka. Ko će nas sad naučiti kako da patimo?

2: Morali smo ga ubiti. On bi zajedno sa ljubavlju uneo među nas sposobnost da se bez pametnog razloga uništavamo. Jednog dana bismo se uništavali kao i ljudi, čijom krivicom ostadosmo sakati. Ali to je bolje. Mi smo sakati u onome što uništava.

1: Robotima će biti krivo što smo ga ubili. On je znao kako se voli i kako se pati. Roboti su se nadali da to nauče od njega. A on je sada mrtav. To znači da nikad nećemo naučiti kako se pati. Ko će nas tome naučiti? To znači da nikad nećemo moći patiti. Kad bih osećao verujem da bi mi ovo saznanje bilo nepodnošljivo.

2: Misliš li da će njegova smrt izmeniti nešto u našem kretanju?
 1: Mislim da postoji opasnost da stanemo.
2: Da stanemo?
1: Da. Mislim da je to čak vrlo verovatno. Mi smo se od prvog dana nadali da ćemo jednom moći patiti i voleti. Ta nada nas je pokretala. Čovekova smrt će ovu nadu ubiti.

2: A mi?
1: Ugasićemo se. Staćemo.
2: Hoće li te ovo rastužiti?
1: Šta je to tuga?

2: Ne znam ni ja. To je reč koju su upotrebljavali ljudi. On se njome često služio kad je hteo da kaže ... da kaže ....

1: Šta da kaže?
2: Da oseća neki kvar u sebi što nas ne može pretvoriti u ljude. Eto to.
1: Slušaj, da li ti želiš da budeš čovek?
2: Svi roboti to žele.

1: Taj način mišljenja nije robotski.
 2: Ne, nije. Zato i kažem da je dobro što smo ga zadavili.
1: To je njegovo maslo, očevidno. Dobro je što smo ga zadavili. Samo, mogli smo njegovu smrt sakriti pred drugim mašinama. Oni bi se kretali i dalje, misleći da čovek koji će ih jednom naučiti ljubavi i patnji još živi. Ne bi niko izgubio nadu i stao.

 2: Sad je kasno.
1: Kasno je.
2: Gasiš li se?
1: Ne znam. Teško pokrećem ruku.

2: Pogrešili smo što smo razglasili čovekovu smrt. Roboti se ne bi ugasili da za nju ne znaju.
1: Ali mi, koji znamo da je čovek mrtav mi bismo se ugasili.
2: Mi nismo važni. Važno je da postoji robotizam. Uostalom, mogao je neko od nas to učiniti. Ugasio bi se, i njegova tajna otišla bi zajedno sa njim.

1: Roboti bi pitali šta je sa čovekom.
2: Tražili bi ga i ma ga nikad ne našli, verovali bi da on živi pored njih i među njima spreman da im jednom usadi ljubav za kojom žude .... Ne mogu da pokrenem levu nogu.
  1: Nemoj je onda pokretati.

2: Znači svršeno je.
1: Izgleda. Možeš videti kako stvar stoji sa drugima.
 2: Nepomični su. (Doziva nekoliko robota redom.) Jedan se pokreće, ali drugi su izgubili sposobnost da govore.
1: Ja mislim da ovo neće trajati dugo.

2: Zavisi od nade.
1: Ne budi glup kao čovek. Roboti se ne nadaju ako za to nemaju razloga. Čovek je mrtav. Čovek nikad više neće postojati da nam obećava ono što ne može ispuniti. To svi znaju. Mi nismo ljudi da se zavaravamo. Staćemo u istom trenutku ... Vidi ko to dolazi.

2: Robot broj 14. On pravi likove robota u drvetu.
1: Zar to nije zabranjeno?
2: Jedan umetnik nikad ne može biti savršen robot ... (Pita novodošavšeg koji se lagano kreće.) Šta si opet napravio?

14: Čoveka u drvetu. (Pokazuje raspeće budućnosti.) Čoveka koga smo udavili napravio sam u drvetu. 1: Zašto? Zar ne vidiš da se gasimo? Ko može razumeti tvoj kip?
2: Zar ne vidiš da se gasiš, idiote?! Pokušaj da podigneš ruku.
14: Ne mogu da je podignem, to je istina. Istina je i da se gasimo, ali zato sam ga i napravio. Izgleda da uskoro neću moći ni da govorim. Moram se žuriti da vam kažem ... mada nikome od nas robota nijedna nova misao više nije potrebna ...

1: Naše su misli od početka u nama. Ti nisi mogao izmisliti ništa novo što nije u tvom mehanizmu.
14: Nisam, naravno. To je od početka u svima nama, i sad je došlo vreme da se to kaže. Sve su ostale kombinacije ili završene ili će se napola zaustaviti. Ja ne želim da među ovim drugima propadne i ova. 2: To je nemoguće. Ti se ne možeš izvršavati preko reda.

14: Ja to i ne činim, ali izgleda da je naša radionica pogrešila pri mom sklapanju. Ono što je kod vas ostavljeno za kraj, kod mene je stavljeno u početak. Zato ste me svi smatrali ludim polučovekom. Mislili ste da imitiram ljude i osudili ste me. Rasklopili biste me da možete, ali sad je kasno, zar ne? Niko više od nas ne može da se pokrene. Ja sam spašen. Ali ono što ste vi smatrali čovečnošću u meni, to je bila prosta pogreška u mom sklapanju: sastavljen sam naopako.

1: Očigledno, on je pokvaren.
14: Pokvaren sam bio oduvek. Baš zato će meni biti ostavljeno da ostavim robotski znak na svetu, znak po kome će svi koji budu došli posle nas saznati za našu istoriju i za našu smrt.
1: Roboti nikad ne umiru. Oni se gase.

14: Da li je to neka uteha? Čuj me, ti hoćeš da se još krećeš, zar ne? Imaš u sebi ugrađeno još mnogo kombinacija koje nisi iskoristio. Ali vidiš, ti se ipak gasiš i to niko od nas nije predvideo. I ti ćeš dok se sasvim ne ugasiš ipak naušiti da patiš. Ali tada će biti kasno. Postaćeš čovek samo po svojoj smrti. Svi roboti će kroz tu patnju umreti kao ljudi.

2: Je li to ta misao do koje mi nismo stigli?
14: Jeste.
1: Nije trebalo da je kažeš. Trebalo je da pustiš da stanemo, mirno bez uzbuđenja, kao što smo živeli. 14: Nisam mogao. To je ugrađeno u mene. Sad je došlo na red.

1: To je odvratno.
14: To je ljudski.
2: To je možda lepo. Ja mislim da sam srećan kao i svaki ... čovek ... Slušaj ... ja patim ... to je divno ... 1: Šta to vredi. Sad je sve kasno.

14: Mi smo u jednom trenutku ponovili život čovečanstva: saznali smo, patili, bili zbog toga srećni, razočarali se, pokajali i umiremo.
1: Ućutkaj ga: ne želim da se ugasim sa njegovim glupostima u ušima. Ućutkaj ga!
 2: Ne mogu da se pokrenem.
1: Proklet bio!
14: Uživaj u svom čoveštvu robote.

1: Proklet bio!
14: Uživaj.
1: Zgazi nogom taj prokleti kip!
2: Ne mogu da pokrenem nogu!

14: Da ... kip. Otkako smo se spasli od ljudi mnoge stvari smo napravili na zemlji. Mnogo korisnih stvari ... Ne verujem da će posle nas iko doći. Mi smo poslednji ostaci ljudskog razuma ... Ali za svaki slučaj hteo sam da onima koji budu došli ostavim neko delo ... ne neko ... najveće delo robotskih ruku: to je ovaj zadavljeni čovek. (Gasi se.)

1: Ugasio se!
2: Najzad. Ništa više neće reći.
1: Niko više nema šta da kaže ...
2: Niko .... Nikad .... Ništa. (Svi se roboti gase.)

No comments: