Monday, January 19, 2015

Dnevnik Borislava Pekića 24. januar 1959.

Život na ledu, Službeni glasnik 2013, Copyright © Borislav Pekić 

ODLOMCI IZ DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA 

 Subota, 24. januar 1959. 

 Jedan razgovor sa sobom. (Nastavak.)

Ako se podeljenost sveta na Istočni i Zapadni podudara sa protivrečnostima između neminovnih proistorijskih i kontraistorijskih orijentacija, onda se o njoj ne može misliti kao o nečemu što podleže dobroj volji državnika i naroda. (Kolektivna smrt, kao pretnja civilizaciji ima samo subjektivni značaj; ona pritiska duhove, ali ne može njima upravljati;

želim da ukažem na prostu činjenicu da veličina smrti ne plaši tamo gde to ne čini sama smrt: predstava o jednom praznom svetu nije nimalo neutešnija od predstave o jednom svetu koji bi bio prazan od mene.) Odgovor koga svaki čovek treba da traži ne nalazi se u poricanju ili potvrđivanju onoga što jeste i što mora biti, nego u tome da izabere gde će biti: na strani istorije ili protivu nje.

Mi koji se ponosimo moralom i koji ga, koliko nam je to moguće primenjujemo u javnim pitanjima međuljudskih odnosa, strepimo ako smo primorani ili ako nas sve na to poziva, da ovaj mikrokosmički moral projektujemo na makrokosmos. Nema čoveka koji ne bi smatrao za svoju građansku dužnost da se stavi na stranu žrtve protivu ubice; zašto onda pokušavamo da od sebe sakrijemo činjenicu da osim ljudi-ubica i ljudi-žrtava postoje i narodi-ubice i narodi-žrtve?

Zar neutralnost koju preziremo kad je u pitanju sudbina jednog nevinog čoveka, postaje moralna, dobra i racionalna kad je u pitanju jedan narod, rasa ili sama istorija? Zar možemo pozivati na koegzistenciju sa jednim kontraistorijskim narodom, tamo gde je odričemo kad je u pitanju samo jedan ne-ljudski čovek? Meni se čini da je to smešno. Ako ne priznam ljudsku, neću nikad priznati ni nacionalnu neutralnost. Ne mogu priznati državi pravo da ostane neutralna tamo gde mene čini saučesnikom.

 Strah. Strah je zabluda. Ali trajna i sudbiska zabluda. Mora se pretpostaviti da se ljudi ne bi bojali smrti, ako bi ona za njih imala neko drugo, novo, spasilačko značenje (rano hrišćanstvo).

Kada bi razvoj sveta doživljavao jedan duh kao svoju unutrašnju istoriju, on u njoj ne bi imao ni prošlosti ni budućnosti; samo jednu večitu sadašnjost (analogija sa čovekom koji nema svoju istoriju, jer se ne produžava u onome što postaje, ni nastavlja iz onog što je bio).

Smrt robota. Priroda i suština robotske besmrtnosti je u neprekidnom ponavljanju istog sistema kombinacija. Kad se jedan ciklus kombinacija izvrši on ponovo počinje iz početka.

Drama pripada prošlosti u svom mitu o Mesiji, sadašnjosti u novim dešavanjima tog mita, i budućnosti u predviđanju njegovom. Realno ona je vizija budućnosti, simbolično deskripcija sadašnjosti i sećanja na prošlost, ali ono što ona stvarno želi da kaže jeste jedno stalno i nepresušno obnavljanje mitova.

Za dramu se mora upotrebiti nov rečnik, naime starim rečima dati značenje svojstveno jednoj robotskoj civilizaciji. Možda:

rasklapanje = kazna smrti;
stati, ugasiti se = umreti;
razumeti = osetiti (jer roboti nemaju emocija);
kretati se = živeti;
pokvariti se = biti bolestan;
kombinacije = sudbinski određena budućnost;
mehanizam = robotsko telo;
izlizati se = možda neka vrsta starenja?;
 napraviti = stvoriti;
neizbežno = pravedno;
istovetnost = jednakost (jer su svi roboti savršeno jednaki međusobno po svom ustrojstvu);

Naš = moj (potpuno odsustvo individualizma, gramatički prisvojni pridevi u jednini ne postoje; možda ne postoji ni lična zamenica u prvom i drugom licu: ja i ti. Oni govore ili u množini ili u trećem kao bezličnom licu: - „Hoće li on da podigne ruku“; nema imena, svi su roboti, samo su im brojevi različiti.)

Čovečanstvo im se prikazuje kao rasa bogova izumrla u velikom međusobnom ratu (Sumrak Bogova ). tomdelay
Hteti ličiti, podražavati ljude najveći je mogući greh i podleže kazni rasklapanja = robotskoj smrti.

Drama zapravo nastaje na osnovi nemogućnosti da se robotsko stanje apsolutne slobode održi pred sudbinom. (Od slobode roboti su načinili sopstvenu sudbinu: po slobodnoj volji oni su ugradili ili su im ljudi ugradili istoriju unapred; time je njihova objektivna sudbina izigrana; ali istovremeno od njihove slobode postala je sudbina, jer roboti čine ono što su u početku odlučili da čine ili što su za njih odlučili ljudi;


ovi nemogavši sami da se spasu svoje predodređenosti stvoriše bića apsolutno slobodna od sudbine.) Robotsko stanje isključuje ljudskost, ali uprkos svih kombinacija kojima je ona isključena, roboti je ipak u času svoje smrti doživljuju: njihova sloboda nije apsolutna.

Drama je, dakle, zasnovana na nemogućnosti da se oslobodimo sudbine.

Svrha, celishodnost patnje. Smrt robota dokazuje da sposobnost osećanja patnje, smatram konstitucionalnom osobinom čovečanstva. Tek kada kažem: ja patim, ja kažem – ja postojim; ali tek tada, što je najvažnije, ovo postojanje postaje ljudsko. Čovečanstvo podrazumeva patnju, kao što voćka podrazumeva plod.

Valja utvrditi da li je duboko iskonsko osećanje života proizvod patnje ili je patnja proizvod osećanja života? Da li ja patim zato što postojim ili postojim zato što patim? Ili, možda oboje. Nema tog uživanja koje bi mi u dušu nanelo toliko mirisa života kao patnja; nema tog ushićenja koje bi me kao sondu spustilo u mene kao najbeznačajnija patnja.

Ushićenjem kao da izlazim iz sebe i spajam se sa svetom; patnjom ulazim u sebe da bih sa tim istim svetom bio jedno. Razlika nije, međutim, samo u pravcu mog preobraćenja. Ona je i u njegovom intenzitetu. U vrednosti, takođe. Izlazeći ushićen iz sebe ja ne dotičem svet do u njegovim spoljnim oblicima, iako ih sada primam dublje.

(Ali koja dubina može biti dovoljna ako je ograničena na površinu; prodiranje spolja duboko ne mora značiti da smo bliži srži nego samo da je kora stvari debela.) Ulazeći patnjom u sebe, pa time i u svet, ja ga dotičem u samo srce, zaobilazeći njegovu koru. I majušno prodiranje ovde ima znaćenje pravog otkrovenja. Ushićenjem mi se možda sa nečim spajamo, ali samo pomoću patnje ovo spajanje može imati vrednost otkrovenja.

No comments: