Search This Blog
Before he was a writer, before the exile, the communist prison, the pages soaked in history and irony—Borislav Pekic was a boy at a piano, playing etudes for his mother while secretly reading Dostoevsky hidden among the sheet music. His fingers moved on instinct. His mind wandered freely. This moment—part mischief, part genius—contains everything: the refusal to be confined by appearances, the quiet rebellion against dull routine, and the lifelong compulsion to let ideas breathe.
-Translate-
- Get link
- X
- Other Apps
Popular Posts
PISMA IZ TUĐINE XXV deo
- Get link
- X
- Other Apps
Comments
hvala na lepim rečima. Uvek je prijatno čuti od nekoga kome znače ovi prilozi koje stavljam na blog. To mi daje energije da nastavljam.
Srdačan pozdrav.
mora da je neizmjerna čast biti žena ovakvog čovjeka. Svima koji su i samo pogledom okrznuli neku stranicu njegovog djela jasno je zašto ste ga voljeli, a sa druge strane imamo samo pretpostavke onog šta sve Vi zasigurno jeste, kada ste zaokupili životnu pažnju ovog maestralnog književnog uma.
Duboka naklonost i poštovanje!
Topao pozdrav iz zavičaja Vašeg Borislava, uz neizmjeran ponos da je skoro 60 godina prije mog rođenja jedan takav velikan udahnuo prvi vazduh ovog našeg podneblja!
Kako je lepo dobiti pohvale koje su divne i tople kako za mene tako još više za dragog nam Pekića. Imala sam neizmernu sreću da živim sa čovekom koji nadrasta sve oko sebe i čija svaka reč vredi zlata. Ovaj rad na njegovim rukopisima za mene je radost i neizmerna sreća.
Srdačan pozdrav.