Thursday, January 15, 2015

Dnevnik Borislava Pekića 22. januar 1959. (nastavak)

Život na ledu, Službeni glasnik 2013, Copyright © Borislav Pekić 

ODLOMCI IZ DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA 

Četvrtak, 22. januar 1959. (nastavak) 

Agnosticizam nije sistem nego stvar časti i ličnog, pre svega intelektualnog, poštenja. Velikoj poštenoj sumnji treba da budu podvrgnute najpre naše velike istine. Ukoliko su istine veće, a naročito ukoliko su popularnije zaslužuju veću sumnju i, naravno, veću opreznost. Nema stvari prema kojima osećam veće nepoverenje nego one koje zaslužuju opšte i nepodeljeno nepoverenje.

To mi izgleda kao kad bi cela publika nekog mađioničara verovala da on zbilja može da učini ono što nam izgleda da čini. To bi uništilo draž magije. Naravno, odlučujući razlog je u tome što retko koja istina preživi vek svog rođenja, a nisu retke one koje umru pre svojih otkrivača. Rezervoar primera za ovo je politika.

Jedna poluistina nikome neće smetati sve dok prepravljajući, preuređujući prema sebi moj svet, ne dobije želju da prema ovome preuredi i svet izvan mene. Tada ću ja postati umetnik, ludak ili vođa nekog pokreta. Ali srednja od ovih kategorija kao da je stalno prisutna u krajnjim. (Ne mogu da u tome ne vidim posledicu apsurdnosti naše „slobode“ koja stvara jednog poslušnog Boga; osećam se prevarenim od svoje „slobode“.)

Kad moja poluistina prinudom ili sticajem povoljnih okolnosti postane opšta istina, kako da se iskupim od njenih posledica? Kako da zadobijem nevinost koju sam jednom odbacio? Hoću, istovremeno, da kažem kako nema dovoljno idealnog ideala koji bi iskupio zločin što se u njegovo ime vrši.

Politika pati od naslednih spasilačkih instikata. Priznajem da nikad ništa nisam toliko mrzeo i prezirao kao mesijanstvo, nečovečnu težnju da se ljudima nametne neka formula spasenja. Ovo se odnosi i na vlastite formule, takođe. Mrzim formulu očinstva, porodičnosti, društvenosti, državnosti, formule polnosti, religioznosti, mrzim formulu civilizacije, kao što verujem, jedna bolesna i umorna noga, ako može, mrzi čizmu koja je steže.

Tek što se rodismo staviše nas u modele, koje je civilizacija vekovima pripremala za nas, ne znajući nam meru, ali pretpostavljajući da se ona ne može mnogo razlikovati od prirodne mere svih ljudi. Ukoliko donesmo sa sobom neka razlikovanja behu ona vrlo brzo uništena: u ime čovečanstva i naravno, po nekoj katoličko inkvizitorskoj logici, u ime nas samih i našeg dobra. Nikad me niko nije pitao šta je zapravo za mene dobro? A kad sam i bio pitan, moje dobro nije uzimano u obzir. I ovoga puta u ime mog dobra.

Tesna, lepljiva, krvava placenta je simbol našeg položaja i prva spoljna realnost sa kojom se suočavamo: ona nam smesta saopštava da su naši pokreti ograničeni i da ne možemo isuviše očekivati od puke činjenice što smo živi. Dubak i pelene su ljudsko usavršavanje placente: ona prestaje da bude krvava, i time nas zavarava, jer se više ne zadovoljava da ograniči naše pokrete; sada ograničava ona i naše iskustvo.

Škola će placentu podići na jedan intelektualan nivo, što znači da se njena ograničenja sada odnose i na naše saznanje. Isuviše vremena mi je trebalo da se odučim od onoga čemu su me učili, da bih sam sebi bio poslednje i konačno usavršavanje prerodilačke placente. Placenta sam sebi. Ali izgleda da je i to neizbežno. Nema potrebe nabrajati sva usavršavanja našeg ropstva koja nam nudi ili nameće slučajnost što smo rođeni među ljudima.  

Ali ne mogu da ne pomenem partiju koja će našu težnju za slobodom kao društvenim dobrom organizovati u nesnosni sistem. Ništa mi ne izgleda monstruoznije od mišljenja da svoju slobodu mogu da steknem samo ako je gubim. Naročito zato što i ja ovo mišljenje delim. Ova misao služi na čast dijalektičkim sposobnostima uma, ali je neizbežno da liči na sramnu prevaru. united93
Produžavam samo onaj mir koji ne mora biti plaćen slobodom, napretkom, duhovnim idealima i usavršavanjem imanentne istoričnosti čovečanstva. Ne delim popularno mišljenje (morao bih reći strah) da je rat uvek nepotreban. Ponekad ga smatram čovečnijim rešenjem od onoga što nam ga nudi mir doba. Očevidna je prednost koju ima ratnik nad robom. Reći će mi se da je jednako očevidna prednost živog nad mrtvacem. Ja sumnjam. Život sam po sebi nije nikakva prednost. Ni smrt, takođe.


Ako bih bio u prilici da zadržim enormnu atomsku bombu već puštenu na svet i za to imao malo vremena, verujem da bi mi ono još uvek dozvolilo da razmislim o tome zaslužuje li svet spasenje. Neću da kažem da ga ono ne zaslužuje, nego da i najegzistencijalniji problemi podležu ličnim ocenama.

Najviše se gnušam nesavršenih doktrina koje se, međutim, prirodno naturaju.

Najviše se plašim života koga bih bio prinuđen da se stidim ili odričem. Plašim se da dođem u situaciju da samoubistvo izaberem kao jedini način da se sačuvam.

 Želim da se misli na mene, ali da se te misli samo u skromnim razmerama primenjuju na meni. Želim u stvari da u granicama koje mi postavlja mit što ga izvršavam, budem slobodan: da se niko ne stavlja između mene i moje sudbine. Pogotovo ako se to čini za moje dobro. Moje dobro, to je ono što ja činim za sebe.

Verujem u napredak ne zato što verujem u ljudsku dobru volju, nego zato što smatram da je napredak imanentan svetu. Da se poslužim Beckettovim izrazom: verujem da se mi ne možemo izlečiti od napretka. Mi smo osuđeni na napredak. Naravno ovim nije ništa dokazano: ne može se znati da li je jedna cipela dobra ili rđava ako ne znamo kakvoj je nozi namenjena.

Obično o tome nemamo pojma. Pripremamo ili uobražavamo da pripremamo dobru budućnost svojoj deci, a o toj deci ništa ne znamo. Nju uopšte ne uzimamo u obzir. Gradimo svet prema svom liku, a kad budu oni što dolaze trebalo u njemu da se nastane, može se dogoditi da ga nađu tesnim, rđavim, nakaznim ili smešnim, što je još gore. Šta vredi što delamo za budućnost kad nismo u stanju da ocenjujemo sa gledišta budućnosti.

Uzima se kao aksiom da život treba održavati. Zašto i to ne podvrći sumnji? Možda bi se razmišljanjem o njemu došlo i do manje naivnih zaključaka od toga da je on neophodan. Neophodan za svakog da, ali neophodan svačiji?

No comments: