Tuesday, January 27, 2015

Dnevnik Borislava Pekića januar 1959.(nastavak)

Život na ledu, Službeni glasnik 2013, Copyright © Borislav Pekić 

ODLOMCI IZ DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA 

Januar 1959 (nastavak) 

FK. §5) O okolnostuima i o prirodi njihovoj. 

 Okolnosti, na koje se poziva James kao na regulatore, nisu po sebi nešto slučajno, nego u svom premapostavljanju nose zadovoljenje neke opšte svrhe (naravno samo ako su racionalne, a to jesu ako delotvorno određuju produžetak predmeta u sopstvenom sistemu činjenica.

Metafizičar ne sme da se preplaši pojma okolnosti, kao da ga on uvodi u oblast proizvoljnosti i nesigurnosti. On treba samo da se, ohrabrenja radi, podseti na to da je sasvim u duhu njegove metafizike, okolnosti sveta videti u umu i okolnosti uma nazreti u svetu, da nijedne ni druge nisu slučajne, pa da ne umanjuju vrednost njihovog međusobnog prožimanja i dejstva.

Okolnosti ne obavezuju na praktični pragmatizam. Jedan pragmatičar koji bi sa mnom u okolnostima video samo realnu izvesnost višeizvesnosti jedne iste racionalnosti, ne bi od mene bio manje metafizičar.

Termin: okolnosti može odista značiti jednu neuređenu sumu slučajnosti, ali on isto tako svojim činjenicama može da uspostavlja jedan sistem nužnosti, koji će kao racionalan imati pravo da predmete, sebe (kao okolnosti) uzme sa svog višeg, delatnog, kosmičkog stanovišta. Bilo to ili ne bilo „korisno“ po naše živote.

FK. §6) Popularni pragmatizam Pragmatizam mami pre svega svojim utilitarističkim načelom: „Istina je ono što deluje. Pravo rešenje je uvek i rešenje efikasno po naše živote. Nema problema čije rešenje nema značaja za ljude, naime problemi čije rešenje ne bi na ovaj ili onaj način promenilo naše živote, nisu problemi nego prividi.“

Pragmatizam se poziva na ljudsku nestrpljivost i na ljudsku uobraženost. On ljudima poručuje: „Odbacite sve što ne možete iskoristiti; nemojte priznati nijednu istinu dok je ne proverite iskustvom; oborite idole nekorisnih bogova; celishodnost je istinitost.“ (Ovo poslednje bilo bi tačno da pragmatizam ima u vidu jednu opštiju celishodnost od ljudske, da u ovom pojmu ne vidi samo prostor za haotično delovanje ljudskih prohteva!)

Filosofija koju nudi pragmatizam nije drugo do potreba da se svet iskoristi u našu korist. (Plod zablude da svet postoji zbog nas, a ne mi zbog sveta.)

Najtragičnija zabluda filosofije: načelo da je čovek mera svih stvari. Čovek jeste njihova mera, ali samo utoliko ukoliko ga se one neposredno tiču i recipročno načinu i meri u kojoj ga se tiču; on odmerava njihovu vrednost po svoj život, ali se time ne iscrpljuje vrednost tih stvari „po sebi“ niti one ostaju prazne pošto je čovek izvukao iz njih sve što njemu treba. Niti takođe, njihova vrednost tom merom obeležena uključuje i opštu vrednost stvari.

Jedno raspaljeno sunce u podne imaće jednu vrednost za zdravog čoveka, a drugu za čoveka obolelog od sunčanice; iskustvo obojice sa suncem odrediće ovo prema njima, ne prejudicirajući vrednost koju bi sunce moglo da ima ni za druge ljude, ni za vasionu.

Ova besmislica postaje smešna čim je čovek podvrgne baš onome merilu iz koga je ona, izgleda, nastala: čim čoveka kao univerzalnu meru i njegova merenja po tom principu podvrgnemo kritici iskustva, ona gube svaku saznajnu vrednost.

FK. §7) Više izvesnosti, višestruka stvarnost iste pojave može proizvoditi svaka svoj sistem činjenica, a da racionalna jednoizvesnost svrhe same pojave u njenoj ontološkoj funkciji ne bude nijednog momenta dovedena u sumnju niti narušena.

Takođe, nema sumnje da ovo liči na postupak za koga se, povodom izvesnih okolnosti, odlučujemo iako znamo da nije sasvim ispravan: ali u jednoj (našoj) stvarnosti on ima efekta.

Jedno je služiti se pragmatičkom metodom kao faktičkim oblikom našeg delovanja i običnog mišljenja, a drugo je predlagati da se ta metoda prizna kao filosofska a priori i delatna u svetu viših pojmova. Bilo bi to jednako primitivno kao kada bi se u dobu strojeva služili drvenim ralom samo stoga što uobražavamo da je to prirodan način obdelavanja zemlje.

Zaboravljamo pritom da prirodan način postojanja uopšte ne postoji, jer bi pretpostavci takav način morao da bude spontan, stagnantan i neizmenljiv, već da se načini postojanja u svojoj formi (prirodi) preobražavaju, i da su samo u tom preobražaju i po njemu prirodni. U zemljoradnji ljudski nokti nisu manje prirodni od pluga i obrnuto.

Tačnije: nokti su bili u istom stepenu prirodni u kom stepenu je danas prirodan plug, a sutra neka još komplikovanija mašina. Ako zamislimo Robinsona niko neće tvrditi da je neprirodan njegov način obdelavanja zemlje, iako je svet, iz koga se on izgubio, ovaj način odavno zamenio bolji. Sve dok naš Robinson ne pronađe bolje sredstvo za obdelavanje zemlje njegovo će biti najprirodnije moguće. thehezbollahcoupdetat
 FK. §8) Prirodno mišljenje. 

Analogo rasmatranju iz FK. §7.


Jedan način mišljenja može sebe smatrati prirodnim sve dok samom mišljenju ne bude stavljeno na raspolaganje pogodnije sredstvo kretanja refleksije među predmetima svoje funkcije. Ljudsko se mišljenje kao proces, kao forma, bez obzira na metamorfoze sadržaja, preobražava u nove forme, možda čak i obogaćuje novim procesnim oblicima, i niko ne može predvideti granice tom preobrtu.

Granice evolucije mišljenja kao sposobnosti saznanja nisu određene konstitucionalnim osobinama moždanog mehanizma ni nekim urođenim i neizmenljivim formama mislenog procesa, nego budućim posledicama sopstvene evolucije: razvijajući se u formi, usavršavajući proces saznanja, mišljenje će jednom prestati da bude mišljenje i postaće neposredna svest o nečem. 

 Tako shvaćena intuicija, razvijena kao finalna forma inteligencije, posredno saznanje (inteligenciju) zameniće neposrednim znanjem (intuicijom). Razvijajući se i usavršavajući mišljenje će ukinuti samo sebe. 

Primedba: kako bi izgledala, pitam se Kritika čistog uma da je bila napisana od nekog mudrog pripadnika Gvozdenog doba?

FK. §9) Pragmatizam rešava probleme na taj način što im osporava problematičnost.

Pragmatizam privlači, ponajviše stoga što pod njim rešenje svakog problema počinjemo time što problem uništimo. Pragmatički način mišljenja budući svojstven svakome kao niže mišljenje o stvarima, efikasno ali netačno, dopušta svakome kopilanu, da ima svoju filosofiju i što je najprimamljivije da njome nijednoj drugoj pragmatičkoj filosofiji ne protivureči.

(Nonsens: kao da se sve filosofske protivurečnosti rađaju samo pri raznim aspektima gledanja na istu stvar i da su nesporazumi i neslaganja baš uvek terminološke prirode.)

Uz svu nonšalanciju kretanja kroz metafiziku (nonšalanciju koja je stajala dosta truda ) Jamesu nije pošlo za rukom da o protivurečnosti idealizma i materijalizma kaže nešto više od nekoliko jadnih emocionalnih razloga u korist prvog.

Ako bi svi filosofski problemi bili rešavani u prilog neke naše nade, ako bi sva ta rešenja imala a priori da služe našem emocionalnom privikavanju na život, ako bi se sva filosofska mudrost sastojala u ubeđivanju našeg uma da je u pravu ma šta o nečemu mislio (ovako ili obrnuto) ako bi, najzad, sve što kao mora muči um: Bog, svrha, sloboda, volja, itd, imalo zadaću duhovnog kamerdinera, koji će nam svojim uslugama pomoći da mirnije zaspimo - onda bi pragmatizam zaista bio jedina vredna filosofija, jer on sve to može: i u njegovoj prirodi je da sve to može.

Ali, ako ti problemi nisu tu samo zato da budu rešavani prema našem ukusu, ako oni uopšte nisu tu da budu rešavani, jer su problemima postali tek kada ih je dotakao ljudski duh, šta onda? (Na stranu to što ja i vidim jedinu svrhu uma da te probleme izvodi iz stvarnosti i da u njihovom rešavanju nađe svoje više delotvorno zadovoljenje.

 Pragmatizam nema sumnje pridobija simpatije čineći filosofiju pristupačnom. I potrebnom. Pogreška je u tome što on da bi približio čoveka i filosofiju prepravlja ovu poslednju, umesto da usavršava čoveka.

No comments: