Wednesday, March 19, 2008

Vreme reči-Xe deo

Iz knjige Borislava Pekića “Vreme reči”, Beograd, BIGZ, SKZ, 1993. Izbor Ljiljane Pekić.

“Nisam Japanac izgubljen u džungli“ – (IV nastavak) razgovor vidio A. Arsenijević, „Vidici“, Beograd, 1984.

U tome je i suština izjave Simona iz Kirene dok na krstu umire: „Svet nije spasen!“

De Chirico-Metaphysics

Pošto proročanstva, od kojih zavisi spasenje sveta, kažu da na krstu mora umreti Mesija – a umire Simon Kirenjanin – očigledno je da spasenja nema, da je sve bilo uzalud. Jednako kao što su uzaman spasenja kojima nas podvrgavaju razne ideologije. Ovde se, medjutim, postavlja i jedno drugo pitanje.

U kojoj se meri istorija, i kako, ponavlja?Postoje konstitutivni nezamenljivi njeni elementi, to ne povlačim. Ali svako doba ima i neke druge, ekskluzivno svoje, i oni su pravi predmet književnosti. Životni uslovi, misaoni uslovi, psihološki uslovi, sve je to različito. Ne možete koristiti istoriju da kritikujete svoje doba.

A istoriju možete, pod uslovom da poštujete striktno njene uslovnosti. Nedavno sam na Londonskom univerzitetu održao predavanje pod naslovom „Istorijski roman i istorijska realnost“, u kome sam, između ostalog, polemisao sa engleskom kritikom koja je hvalila Vajdinog „Dantona“ zato što je, navodno, kroz taj film Vajda osudio stanje u Poljskoj pod Jaruzelskim.

Zaključak je ispravan, ali su premise pogrešne. Da je Vajda hteo govoriti o Poljskoj putem Francuske revolucije, neizbežno bi morao ovu falsifikovati i prilagođavati poljskoj situaciji. Obrnuto takođe, unutar Poljske 1980-tih morao bi stvari podešavati da bi ličile na Francusku 1780-tih.

Dobio bi delo koje, tako hibridno, ne bi govorilo ni o Francuskoj ni o Poljskoj. A Vajda je govorio isključivo o Francuskoj. Konstutivni elementi istorije preneli su ga u Poljsku, ne njegova namera. I u tom smislu ima „Vreme čuda“ neke mane. Ono je falsifikat biblijske istorije.

Koji je razlog moralne prirode?

Mesija je uneo u svet sasvim nov moral čije vrednosti ni danas nisu sporne. Ako uzmete bilo koju zapovest od deset, videćete da bi svet bio mnogo bolji da ih se možemo držati. Ne savršen, takvog nema, ali bolji svakako. I on se tog morala držao. Najzad se i žrtvovao na krstu.

Zašto onda baš njega izabrati da se demonstrira jedna teza koja bi se mnogo bolje dala rastumačiti na bilo kojem ideologu našeg vremena? Pogotovu među onima koji ne pate od moralnih skrupula. Možete reći, ali imamo li nešto Hristovog formata, nešto što stvara civilizaciju kao što je hrišćanstvo stvorilo svoju.

Naravno da imamo. Mi smo upravo u toku stvaranja jedne nove civilizacije. To bi bio taj razlog moralne prirode. Međutim, kako sam više puta rekao, knjiga nije završena. Nedostaju joj početak i kraj. „Vreme reči“ i „Vreme vaskrsenja“.

To je „Zaveštanje“?

To je „Zaveštanje“?

Hoćete li ga napisati?

Nadam se. Moram ga napisati. Samo ne sada. Sada sam u drugim temama. A treba se upoznati s novim aspektima proučavanja Biblije. Obnovljene su debate o sudbini i prirodi Hrista. U njima ovde učestvuje i Crkva. Javljaju se, malo komplikovani, doduše, dokazi o njegovom bekstvu, o tome da je imao potomke, o tim potomcima koji su u Francuskoj osnovali moćnu dinastiju Merovinga.

Sve je to povezano sa templarima, katarima, masonskim Prireure de Sion. Sve su to izvanredno ubedljive, dramatične, donekle plauzibilne priče, a poklapaju se sa mogućim gledanjem na interpretacije Drugog dolaska po kome je to teološkosvetovna vlast u rukama Hristovih potomaka, spirituelna civilizacija koja iz nje sledi, raj na zemlji, Novi Atlantis.

„Vreme čuda“ ste napisali sakrivajući se, na neki način, iza biblijskih legendi. Hoće li „Zaveštanje“ biti otvorenije?

Ne. Ne može biti. Mora ostati u pravilima igre koje sam postavio. Da odem iz teme nemam šanse. Formalnu grešku ne mogu da ispravim. Drugu, moralnu, mogu da ublažim. Da manihejskoj tezi dam neki drugi život. Da Hristovu ličnost osvetlim s bolje strane. Da paradoks okrenem protivu sebe.

Vartimej Timejev je čudom dobio oči, ali ih je iskopao jer mu se ništa od toga što je video nije svidelo. Ali, zamislite da se sa sinčićem posle toga šeta kraj obale reke, a dečak padne u vodu. Kako će ga bez očiju spasti? Te su oči, dakle, imale neki smisao, koji je on prezreo i zato bio kažnjen strahovitom kaznom. On je zapravo ubio svog sina.

No comments: