Thursday, March 20, 2008

Vreme reči-Xf deo

Iz knjige Borislava Pekića “Vreme reči”, Beograd, BIGZ, SKZ, 1993. Izbor Ljiljane Pekić.

“Nisam Japanac izgubljen u džungli“ – (V nastavak) razgovor vidio A. Arsenijević, „Vidici“, Beograd, 1984.

Duboko ste zadrli u prirodu čoveka. Beskrupulozno ušli čak i u njegovu genetsku strukturu i uvideli da je čovek po biološkom nasleđu “besan”. Može li se ići protifv čovekove prirode i to iskonsko besnilo uništiti? Može li tu pomoći misteriozni Gabriel iz vašeg “Besnila”?

U novoj knjizi “1999” upravo o tim mogućnostima razmišljam. U jednoj varijanti, nada bi mogla biti upravo u totalnom uništenju civilizacije, o kome smo malopre govorili, pod uslovom da nešto ljudi ostane, naravno. Drugi je uslov da ta civilizacija uistinu temeljno bude razrušena. Ali oba su nedovoljna.

Miro_La_Lune

Upravo zbog biološkog nasleđa i kolektivne memorije. Za desetak hiljada godina, pa i brže, bili bismo gde smo sada: nove hidrogenske bombe bile bi na svojim lansirnim rampama, i pravili bi s4e tačno ovako isti intervjui. Samo bismo se, jamačno, vi i ja zvali drukčije. A vredi li uništavati svet samo zato da se ponovi?

Druga je mogućnost u biološkim mutacijama koje će izmeniti Vrstu, aliza ulazak u ove teme nemamo vremena. Treća je Gabriel, kao metafora, razume se, i na njega ćemo se vratiti ...

U suštini, mi smo već davno pošli protivu čovekove prirode (i sad bi, zapravo, trebalo započeti s obrnutim procesom, vraćati joj se), i naš je problem nastao nasilnim ekstirpiranjem vlastitih sposobnosti i moći u korist tzv. razuma. Stvoren je antropološki invalid. Monstrum s neuravnoteženim razvojem i izgledom.

Neposredna saznanja su nam zakržljala, oslonili smo se potpuno na posredna. Izuzevši se iz prirode, poremetili smo balans, i njen i vlastiti. Koreni našeg „besnila“ tu leži. I sada, ne možete vi jedno biće, formirano u genetskom, kulturnosociološkom, civilizacionom smislu, u jednoj duhovnoj matrici jednostavno vratiti natrag da biste počeli ispočetka i pokušali s nekom novom istorijom, nekom boljom alternativom.

Morate poći od ovoga što imate sada. A upravo vas to onemogućuje. Možda je moguć veoma spor reverzibilan proces, ali on zahteva vreme koje nemamo, raspoloženje koje ne delimo, uviđanje kojeg se plašimo. Drvo, izraslo za sto gidina, uništava se za nekoliko minuta.

Svet, uništava desetak hiljada godina (svet kao civilizacija, mislim), treba za oporavak sto hiljada godina. Gde vi te godine vidite?... Strahovito smo se zapetljali u neke sumanute spone i neksuse. Pogledajte najbanalnije primere. Deca u Africi umiru od gladi.

Da bi se nešto od toga spaslo, morate proizvesti hranu, za koju je nužna industrija. Ta industrija posredno zavisi od jedne druge, što proizvodi oružje kojim se ubijaju očevi te dece. Stvari su danas povezane na racionalan način, koji je u osnovi manijački. Stvorili smo svet u kome je prosto nemoguće učiniti neko dobro koje nekoga neće povrediti.

Uzmite, recimo, da je monetarističkoviktorijanska politika današnje britanske vlade ispravna – jer u njoj ima neke logike, neke ekonomske osnove – dobro koje će ona, eventualno, proizvesti kroz desetak godina dovodi tri miliona ljudi danas do granice gladi, bede i očajanja, a pogađa najmanje deset miliona ljudi i njihovih porodica. Jednu šestinu stanovnika Ostrva.

A pri svemu tome, za njih je ta nevolja stvarna, danas se događa, a dobrota je samo eventualna, može se, ali ne mora zbiti, pa i ako se ostvari, za njih će doći kasno. Kakav je to svet koji na kraju industrijske revolucije još uvek računa na planirane žrtve, na programirani višemilionski humani otpad?

Sve je, dakle, u sumanutoj meri složeno, da se rešenja ne mogu znati. Može se u neka samo verovati. Imate li vi možda u tom pogledu neke ideje?

Nemam. Imam nadu i možda optimizam. Znači, eliminisanje tog genetskog „besnila“ po vama je nemoguće?

Kako, ako je genetsko? Onda je to već stvar čovekove biologije, a ne volje. Vi možete čoveku isprati mozak, ali s takvom lakoćom ne možete „isprati“ i njegov Genetski kod. (Na tome se već, međutim, radi.Pitanje je jedino u koju svrhu.)

Vratimo se, u međuvremenu, još nekim aktuelnijim primerima tih sumanutih neksusa. Realni socijalizam je, šire govoreći, pokušaj da se na racionalan način rešavaju ljudski problemi, a pokazalo se da ljudi nisu samo racionalna bića, da, zapravo, to uopšte nisu, i da se pozivanjem na njihovu racionalnost ne može sve postići.

Imate dobre namere, pa se zbog toga nađete u nesporazumu s ljudsom prirodom, i sami počinjete izvoditi neracionalne poteze. Neizostavno dolazi do kompromitovanja ideja. Za izvesne ljude marksizam je bio opšte i apsolutno rešenje svij ljudskih problema.

Danas i sami marksisti vide da on ne rešava baš sve, čak i da je, jamačno, neko globalno rešenje nemoguće. Da je ono pre u pluralizmu ideja i realnosti, u kojima stvarno i živimo, ne u nečem sveobuhvatnom i svemoćnom.

U pluralizmu istina?

U pluralizmu zabluda, verovatnije. Ali je čoveku lakše ako pati od mnogih zabluda, jer ih bar može birati, nego od jedne iz koje nema kuda.

4 comments:

Anonymous said...

Bespomocnost misljenja u nedostatku resenja se u formalnom smislu malo promenila od 1984. do danas; ali se zato daleko umnogostrucila, i pretvorila u neprobojni obruc.
u medjuvremenu je za 'besnilo' nadjena namena - moc se temelji na kapilarno rasporedjenom besnilu, u svetu koji se bespovratno izmeshta iz sfere razmisljanja, propada- razgovnjava se, da oprostite, u nemaru i ravnodushju.

U tom smislu sasvim je razumljivo da bi Pekic, trazeci spoznaju, pokatkad pokleknuo pred dualistickim manihejizmom.

Gospodjo Pekic, keep on with a good work!

(published by Ljiljana Pekić) said...

Postovani Igra,
Hvala na podrsci.
Pekic je celog veka trezio objasnjenje za nase postojanje, opstanak i cilj. Menjao je i on misljenje o tome sta ce sa nama biti i kuda idemo. Naravno da je imao i neku nadu, jer inace ne bi pisao knjige. Ali svet nikada nije bio bolji ni gori od sadasnjeg, samo se nama cini da je ovo najgore vrem jer u njemu zivimo.
I mi svi treba i dalje da radimo ono sto najbolje znamo, da nam zivot ne prodje u cekanju neceg boljeg, pa da se na kraju pokajemo.
Srdacan pozdrav.

Anonymous said...

upravo sam to hteo da vas pitam: sta mislite, da li bi Pekic suocen sa situacijom danas, smogao nade da pise knjige?
ali, pitanje je besmisleno, tako da ga nisam postavio; a i sada ne ocekujem odgovor.

Svet je, naravno, upravo onakav kakav mora biti - ni bolji, ni gori. vremenska usporedba izmice nam vremenom samim - zapravo, oznacitelji koji bi nam sluzili kao orijentiri i merne jedinice.
ipak, svet danas (dakle - ljudi kao jedino mislece bice) bitno je tuplji (u skladu sa svojim mogucnostima) od bilo kojeg proshlog (u skladu opet sa njegovim mogucnostima).
zato valjda i imamo Pekice: da nam na to ukazu.

Bleiben Sie stark.

(published by Ljiljana Pekić) said...

Postovani Igra,
Uvek se nadjem u nedoumici kada mi se postavi pitanje sta bi sada Pekic rekao, uradio ili mislio. Medjutim, radio je on i pod gorim uslovima, cak je upornije pisao ukoliko mu je bilo teze. Tu je nalazio oduska.
Ne bih rekla da je svet tuplji sada nego ranije. Mi Srbi smo vecito padali u iste greske i nikada da se necemu naucimo i opametimo. No imate pravo i neki drugi narodi nisu bolji. Ali nas najvise boli ono sto se oko nas dogadja.
Vas savet da ostanem jaka apsolutno sledim, a moram priznatri da me 'druzenje' sa Pekicem uvek ohrabruje i podstice. Sto ga vise citam sve mu se vise divim (ako je to moguce).
Srdacno vas pozdravljam.