Sunday, March 09, 2008

Vreme reči-VIIId deo

Iz knjige Borislava Pekića “Vreme reči”, Beograd, BIGZ, SKZ, 1993. Izbor Ljiljane Pekić.

“Pekićev roman o Londonu” – III nastavak - razgovor vodila V. Kesić, “Start”, Zagreb, 2. juni 1984.

Biste li se složili sa mnom da vaša djela, barem većina njih, odišu nečim što sam, za svoju potrebu, nazvala “analitičkom melankolijom”?

Kandinsky-Univers

Analitička melanholija svakako je pitomiji izraz od analitičke nostalgije, koji bih ja upotrebio da izrazim ne samo lični odnos prema uspomenama nego i izvesnu protivrečnost, prisutnu, uostalom, u svim mojim radovima, izmedju sećanja i poimanja tih uspomena.

Pod analitičkom nostalgijom podrazumevam sećanje koje ima za cilj restauraciju, u prustovskom smislu, duha minulog doba prema kojemu se oseća ljubav, ali restauracija pod kontrolom analize. Analitički momenat ovde je razarajuća protivteza stvaralačkom procesu subjektivnog memorisanja;

vi vaskrsavate sliku jednog doba u traganju za svojim iščezlim vremenom, ali s novim okom vi ga istodobno i razarate jer zapažate diskrepancije izmedju stvarnosti i svog sećanja. Diskrepanciju koju vi, zbog godina, ali i privilegovanih uslova, niste bili kadri da zapazite ili da razumete, ili, ako ste čak sve to i mogli, jednostavno vas se nije ticalo.

Vidite, svi mi imamo neke svoje nostalgije, ali samo se od pisaca zahteva da prema njima budu programski kritički raspoloženi. Zar to nije nepravedno? Zašto bih ja, u ime nekakve umetnosti, uništavao jedinu lepotu s kojom sam ikada bio u dodiru? Šta se mojih sećanja tiče to što uspomene na tu stvarnost za neke druge ljude nisu bile lepe?

A, na žalost, tiče se, i tu je muka. Nostalgije imaju i narodi; Englezi su, na primer, neverovatno sentimentalni prema svom viktorijanstvu, iako su u njemu deca još radila u rudnicima. S nostalgijom pamte juriš lake konjice na Balaklavu, premda je jurišati na artiljerijski karteč i izgubiti četiri stotine mladih elitnih ljudi sa svakog stanovišta bila čista stupidnost.

Francuzi imaju svoj fin de siecle, u njemu apsolutno sve nije moglo biti fino. Kakve nostalgije muče Nemce ne znam, ali sasvim je sigurno da to nije nostalgija za versajskom Nemačkom. Amerikanci tuguju za prohibicijom, ludim tridesetim godinama, velikim Getsbyjem, iako se tada po ulicama ginulo kao u džunglama Vijetnama i mafije su bile vlade u senci.

Ta nostalgija uključuje, bojim se, čak i veliki krah na berzi 1929. Mi Srbi toliko volimo svoje Kosovo da izgleda kao da bismo ga još jedanput rado ponovili. Ja, posebno, imam nostalgiju prema svom detinjstvu, iako se njime ni u jednoj knjizi neposredno ne bavim. No, nevolja je u tome što se ono poklapa sa, kako se to danas istoriografski naziva, vremenom monarhofašističke diktature izmedju tridesetih i četrdesetih.

Za mene su te godine uistinu bile u onom drugom smislu lude, a za neke druge bile su samo ludačke, ali su, opet za mene, neke godine kasnije bile ludačke, dok su za druge u onom lepom smislu bile lude. Koliko je ta nostalgija morala da bude ispravljana, odnosno koliko je moja slika tih godina u skladu s takozvanom stvarnošću, ako tako nešto uopšte postoji, mene kao čoveka ne mora zanimati.

Ali kao pisca mora, jer ja nisam samo instrument jednog šireg ljudskog iskustva. Očigledno je, ipak, da moja slika ne može odgovarati onoj koju o bivšoj Jugoslaviji ima neko ko je sa njom imao rdjava iskustva.

U “Dnevnicima”, na primer, ja očigledno imam prava da te uspomene evociram kao da tudjih iskustava nema, ukoliko ona nisu prirodna sadržina tih mojih uspomena, da ih evociram sasvim nezavisno od neke “stvarne” stvarnosti tog vremena.

Ali onoga momenta kada te uspomene postanu literarna gradja, postaju i analitičke, komentatorske, ambivalentne, u njih ulaze tudje realnosti, tudje uspomene, tudje slike, raspoloženja, osećanja, ja postajem transmisija neke ukupne memorije i realnosti koja me je nadahnula.

Stvarnosti se potom ukrštaju, sukobljavaju, i u njihovom alhemičarskom magičnom mešanju dobija se neka prastvarnost minulog vremena. Pazite, ne tip ni formula, nego nešto što je u dodiru možda sa arhetipskim mitskim konceptom. I, naravno, da se moja nostalgija razara i da ono što je bilo lepo postaje manje lepo, čak i ružno, kao i svaka stvarnost lišena nekog našeg posebnog interesa.

Pisanje saga, obiteljskih kronologija, što je, sociološki gledano umjetnička transpozicija razvoja pojedinih nacionalnih gradjanskih klasa, kao da na geografsko-kulturološkom Zapadu nije više “potrebno”. Oni su svoje Buddenbrookove i Forsyte već napisali, sad od njih prave televizijske serije.

Je li sklonost takvoj gradji isključivo stvar afiniteta pisca, ili ona ima izvor i značaj i u formiranju historijske samosvesti naroda-nacije?

Vlada neki opšti utisak da mi i nismo imali neku gradjansku klasu u srednjoevropskom i zapadnoevropskom smislu, da je ona, ako je i postojala, manje bila definisana društvena formacija s jasnim klasnim interesima, a više nekakva slučajna skupina boljestojećih gradjana, neka mafija koja ume brzo orobiti i uteći, u svakom slučaju da je, ako je možda i postojala, bila skorojevićka, prazilučka, ukratko ništavna.

Naročito u pogledu nekih standarda mišljenja i delovanja, koji u prvom redu moraju postojati da bi se nešto kao klasa uopšte formiralo na bazi zajedničkih ekonomskih uslova. Moja su lična iskustva bila sasvim drukčija, ali ja se na njih ovaj put ne pozivam.

Zaključio sam, u medjuvremenu, sa čudjenjem, iz mnogih, ne uvek ugodnih razgovora što sam ih vodio, iz knjiga, ne uvek dobrih, koje sam čitao, da možda ta gradjanska klasa kod nas nije ni postojala, da je to neka moja foknerijanska Yokna Patawpha ili zemlja džinova iz bajke.

S druge strane, opisuju se titanski napori da se ona razvlasti, ispadalo je kao da je buržoaziju izmislio proletarijat, ili u njegovo ime nekoliko desetina studenata koji su poznavali Marxa, da bi ta radnička klasa imala šta pobedjivati, da bi istorijska nužnost, najzad, i na našem tlu trijumfovala.

A kad se to obavilo, onda je ona iščezla, ne samo u tekućem već i u istorijskom smislu, iščezla unatrag, da ne postoji i da nikada nije postojala. Ja, lično, nisam se mirio sa takvim orvelovskim postupkom i otuda izvesne knjige, a medju njima izvesni delovi “Zlatnog runa”.

Bavio sam se gradjanskom klasom u nekim svojim knjigama, možda i zato što niko drugi neće, u prvom redu stoga što je samo ona mogla stvoriti one revolucionarne uslove u kojima je tako lako mogla biti pobedjena.

Bavio sam se njome zato da vidim, ako je postojala, u čemu je to bila tako deficitarna, jer to je tumačilo i moju personalnu sudbinu. Ali, onda dolazi ta duhovna promena, promena unutrašnje perspektive, o kojoj bih ja govorio zato što se oseća u mojim knjigama, a što se tiče “Runa”, posredstvom sedmog toma, imaće čak i retrogradno dejstvo, i sve će se više osećati i u “1999” i u “Atlantisu”, knjigama koje upravo pišem.

No comments: