Tuesday, March 04, 2008

Vreme reči-VIIh deo

Iz knjige Borislava Pekića “Vreme reči”, Beograd, BIGZ, SKZ, 1993. Izbor Ljiljane Pekić.

“I djavo se ponekad oklizne...” – (VII nastavak - kraj) razgovor vodio R. Bratić, “Književna reč”, Beograd, 25. decembar 1983.

Vi i Mirko Kovač stvorili ste nov rod u književnosti: Dnevnik ... Nov u domaćoj savremenoj književnosti.

Disdareva kula-Kalemegdan

Nemojte, Bratiću. Eno vam Dnevnika već u pećini Altamira. Dobar deo Biblije je Dnevnik ...

Nadam se da niste i nju pisali? Mislio sam na domaću književnost.

Jesam, ali bolje da nisam.

Napisali ste i “Vreme čuda”?

Koje vam je sledeće pitanje?

Dnevničke zabeleške pisca imale su najčešće prirodu intimnih ispovesti ili razmišljanja na tekuće teme ... Vi ste nešto bitno u formi i sadržini Dnevnika promenili. Napravili ste od njega prozu. Sami ste u “Književnosti” rekli da niste odoleli iskušenju “da ga naročitom selekcijom formirate kao priču koja nešto znači”. Šta ta priča znači?

“Priča” još nije završena i ja ne znam šta ona znači. To je jedna od mojih priča kojoj kraj nisam mogao napisati pre početka. Ona se i priča da bi se shvatila. Izvod u “Književnosti” selekcionirao sam u nadi da će joj naročiti izbor obezbediti i značenje.

Nisam uspeo, jer priča još nije našla poentu, a bez nje značenja nema. Ona još traži svrhu, kraj koji bi je opravdao i učinio vrednom pričanja, odnosno – življenja.

Za Mirka ste u pravu, naročito ako imate u vidu neuporedivu epizodu “Voda se popela do grla”. U objavljenim izvodima približavam se mestimično toj formuli jedino blagodareći selekciji. Štampani u celini, ispoljili bi svoj antiliteraran karakter.

Čak i ako bi se reklo da su dobro pisani, to ih još ne bi napravilo umetnošću u smislu “Vode koja se popela do grla”. Pogotovu ovo važi za poznije “Dnevnike” koji su snimani, ne pisani. Bez stilizirajućeg posredstva pera, ako niste retor, nemoguće je napraviti umetnost ...

Šta ste napravili?

Misaoni protokol. Isto ono što na drugi način činim i u romanima.

A šta mislite o “stvarnosti tudjine”, o životu pisca u tudjini? Ili za pisca nema tudjine?

Kad je u pogrešnoj civilizaciji, čovek je uvek u tudjini. Svi mi živimo u nekoj tudjini. Ja, eto, živim u tudjoj.

Kako je doživljavam? Kao beskonačnu seriju prepreka (jezika, temperamenta, životnih shvatanja, odgoja, običaja, iskustva) koje uspešno savladjujem time što ih ne preskačem.

Pa sta radite?

Stojim u mestu, tamo gde sam sišao iz aviona 1971.

Valjda ste za ovo vreme nešto i naučili?

Jesam, Mnogo. Ali ne o njima. O nama.

No comments: