Wednesday, March 26, 2008

Vreme reči-Xk deo

Iz knjige Borislava Pekića “Vreme reči”, Beograd, BIGZ, SKZ, 1993. Izbor Ljiljane Pekić.

“Nisam Japanac izgubljen u džungli“ – (X nastavak-kraj) razgovor vidio A. Arsenijević, „Vidici“, Beograd, 1984.

Toga ima i kod drugih pisaca. Tolkin je toliko pisao o Hobitima, da je, verovatno, poverovao kako oni zaista postoje.

R. Magritte-This isn't a Pipe

A možda i postoje, zar ne? Ne možemo kazati da postoje, to je istina, ali baš i da ne postoje, ni to ne možemo tvrditi. Možda postoje, kao i mnoge druge stvari koje smo poricali pre nego što su nas one same primorale da ih priznamo. Možemo, dakle, kazati da Hobiti privremeno ne postoje, nema ih dok ih i mi, kao Tolkin, ne otkrijemo.

Nema ih za nas. Ali, za Tolkina oni postoje. Da ne postoje, ne bismo imali jednu divnu knjigu ... Znate, ne treba biti zaljubljen u realnost, ni na veru se podavati takozvanim očiglednostima. Od njih nema ničeg prevarnijeg. Imajmo oko i uho i za ono što je iza te realnosti. Možda je upravo tu ona šansa koju tokom celog ovog razgovora tražimo.

Govori se da ste pre desetak godina imali nameru da objavite zbirku vaših drama, ali da je, zbog nekog navodnog intervjua koji ste dali stranoj štampi, rasturen slog. Šta se, u stvari, dogodilo s tim dramama, ukoliko se uopšte išta dogodilo, i da li ćete ih objaviti?

Nije bila u pitanju samo jedna knjiga. Ne znam ima li našeg pisca, s kojim je toliko ugovora raskinuto i tolike mu knjige odbijene. To je činjenica. Šta je, međutim, iza tih činjenica uistinu stajalo, mogu vam ispričati samo uz primedbu da sam o tome obavesten iz druge ruke, pa ako sam rđavo ili nepotpuno obavešten, greh neka padne solidarno na one koji su me rđavo obavestili, i mene što sampoverovao.

(Ako se pokaže da nisam u pravu, povući ću sve što sam rekao.) Moje neprilike počinju 1970. i traju negde do 1975. Nekoliko dana pre nameravane selidbe u Englesku, oduzima mi se pasoš, aprila 1970. Supruga i ćerka odlaze. Ja ostajem. Početkom 1971. dobijam NIN-ovu nagradu za “Hodočašće” i pasoš.

Odlazim u London. Mislio sam da su time moje nevolje prestale. A one su, zapravo, tek počinjale. Bilo ih je toliko da sam stekao utisak kako se jedna grupa mojih profesionalnih kolega sistematski trudi da me izbaci iz srpske literature. U prometu su uvek manje-više ista imena, dobro raspoređena po centrima kulturnopolitičke moći.

Većinom ugledna. Pošto s njima nisam imao neke lične ili profesionalne odnose, koji bi takve postupke objasnili, pretpostavljam da su bili inspirisani patriotizmom socijalističke varijante. Uprkos potpisanim ugovorima, čini mi se na rodoljubnu inicijativu pesnika Vaska Pope, “Nolit” odbija da štampa roman “Kako upokojiti vampira” i dve novele “Uspenje i sunovrat Ikara Gubelkijana” i “Odbranu i poslednje dane”.

(Sasvim nesmetano, u međuvremenu, sve to izlazi po našim časopisima.) U dogovoru s urednikom jedne SKZ-ove biblioteke, Slobodanom Selenićem, potpisujem sa SKZ-om ugovor o štampanju izbora iz mojih drama. Kako ih je većina igrana, ne može se kao kod prethodnih knjiga, neki razlog naći u rukopisu.

Mora se, dakle, naći u mom životu. I nalazi se. Na sednicama Odbora SKZ-a, koji odobrava plan izdavanja, pojedini pisci tvrde kako sam emigrirao, da preko BBC-ja držim neprijateljske govore protiv Jugoslavije, i kako istu politiku vodim preko “Times”-a.

(Kao što vidite, reč je o ustanovama koje su poznate po tome što su populističke i širom otvorene ljudima s ulice – samo zakucate na vrata i odmah vas vode pred mikrofon ili kod Glavnog urednika, gde pišete za njegovim stolom i njegovim zlatnim perom. Istini za volju, savršeno je svejedno čija je štampa u pitanju bila. Jednako bih se proveo da je rečeno kako pišem za novine u Rejkjaviku.)

Pošto se niko nije potrudio da stvar proveri, ugovor se raskida i knjiga ne štampa. (Moje drame treba da izađu ove godine u 10. i 11. tomu “Odabranih dela”. Ali ja drhtim. Sklopio sam ovog puta ozbiljan aranžman sa BBC-jem, i govoriću za jugoslovenske slišaoce dva puta nedeljno svoja “Pisma iz Engleske”.

Kao što vidite, ti ljudi su ipak bili u pravu. Oni su jedino bili kojih desetak godina pre vremena predostrožni. Razumem ih, bolje je sprečiti, nego lečiti. Njihova je nevolja u tome što, niti su šta sprečili, niti mene izlečili.) U međuvremenu, odigrava se francusko-balkanska farsa na sastanku žirija za Nagradu Udruženja književnika Srbije.

Nagrađuje se pokojni Miloš Crnjanski za životno delo. Ja sam kandidat za knjigu godine sa “Hodočašćem”. Takođe pokojni pesnik Dušan Matić dobija srčani napad na pomen mog imena i pokapa moje šanse jednim lepim paradoksom: “Zat posle nagrade bivšem emigrantu, dati nagradu jednom budućem?”

Nakon toga ja nekoliko godina, uprkos najpovoljnijim referencama, uzalud nastojim da postanem član PEN kluba, čija je predsednica u to vreme bila prozna spisateljica. Primljen sam upravo kad sam hteo da odustanem i da se učlanim u Londonski centar, gde to ide mnogo lakše, i gde vam je za to nužno jedino da pišete knjige, a ne da čuvate državu od neprijatelja, jer se za ovo drugo sasvim dobro stara policija.

Od 1975. godine stvari uzimaju povoljniji tok. Moju prvu knjigu posle pet godina, “Uspenje i sunovrat Ikara Gubelkijana”, štampa Rade Vojvodić u “Slovu ljubve”. Eto, tako se sve desilo, koliko ja znam. I sve ovo pričam bez ikakve zle volje – osim one koja izlazi iz mog rukopisa, iz načina kojim o stvarima uopšte pišem – prosto kao prilog istoriji naših naravi.

Moram, međutim, reći da se sa mnom opet počinju događati neke zagonetne stvari. Početkom godine uručena su neka odlikovanja piscima “Prosvete”, u koje sam do tada i ja spadao. Iz novina sam saznao, uzgred, jer je obaveštenje Izdavača bilo isprovocirano nekim neprilikama sa kolegom Danojlićem, da sam odlikovan i ja.

Do tada sam mislio da se odlikovani lično obaveštavaju o tome, kao i o datumu uručenja nagrada, ukoliko se to ne obavlja negde po po hodnicima. Prevario sam se. Niti sam obavešten, niti mi je odlikovanje uručeno. A niti ova naročita procedura objašnjena.

Ne znam šta da mislim. Ako se ono nekome dopalo, mogao me je zamoliti da mu ga ustupim. Jer ja nisam Japanac, izgubljen u džungli, koji ordenje prima posle dvadeset godina, vodeći, u međuvremenu, nepostojeće ratove.

No comments: