Wednesday, October 08, 2014

Dnevnik Borislava Pekića 15. decembar 1956.

Život na ledu, Službeni glasnik 2013, Copyright © Borislav Pekić 

ODLOMCI IZ DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA 

Subota 15. decembar 1956. 

Triblionsko pravosuđe. Nedavno osuđen M. Đilas, bivši lider triblionskog Političkog biroa. Proces je bio primerno kratak: jedva da je trajao jedan dan. Sud je u potpunosti prihvatio dispozitive optužnice i osudio ovog ekstribliona na tri godine robije, radi nekakvih članaka koje je objavio u inostranoj štampi. (Čudno: a čovek ima svoju sopstvenu štampu!) Šta je on napisao u tim člancima, to se naravno ne zna, ne zna se takođe ni šta je rekao na sudu u svoju odbranu. Komentar triblionskog Glasnika predstvalja jedino pravnu kvalifikaciju dela. Uneo taj komenter u svoju zbirku „Dokumenata jedne epohe“ - pod brojem ...

Nesigurnost . Sumnja je kao svrab, što se više češeš, sve više svrbi. Zatim sumnja je faustovska, a sigurnost dionizijska. Ponekad se čini da se duša (ili ono samoosećanje koje se pod njom podrazumeva) ponaša kao dramaturg: u stalnoj je brizi da se njen konflikt razvije do najapsurdnijih konzekvencija, makar skončala i ona sama u njegovom izvođenju; duša i jeste jedan apsurdan konflikt koji uzima na sebe likove poznatih nedoumica! A što se tiče sumnje njoj imam da zablagodarim za to puno osećanje postojanja, koje me poput usijanih klješta, čereči do kostiju.

Nadam se da ću uskoro naći vremena da posetim Đ. K.

Riziko. Potrebno je da čovek stavi na kocku i izgubi i ono što stvarno nema, pa da bi doživeo pravu pustolovinu; građanin koji seda za kartaški sto sa sto hiljada dinara s tim da izgubi samo tih sto hiljada i ni dinar više nikad neće osetiti draž hazarda. Potrebno je izgubiti sve ili to sve dobiti. Igrati do definitivne odluke.

Osim toga kockanje je zgodna zamena za ulične nerede. Budimpešta na stolu prekriven zelenom čojom: rat šarenih žetona.

Umesto Gvozdenom anđelu idem kartaškom stolu, jer na kraju važan je lični efekat, a on je u oba slučaja isti. Zar za moju egzistenciju znači nešto gde sam je utrošio, ako je već trošim? bacon
Đorđe. Napisao pismo Đorđu. Savršeno mi je jasno koliko je to pismo deplasirano i bljutavo, i koliko je deplasirano i bljutavo sve što mi on može otpisati, sva ta njegova s... o nekakvim nasukanim brodovima, pocepanim jedrima, o toj luki tihoj (koliko je ta luka zaista tiha, imaće prilike tek da se uveri).


Jedno iznenađenje ipak: pronašao da je Đorđe duhovit. Nedavno mi je L. J. citirao njegovo pismo koga je primio otprilike kad i ja: i tamo je početak pisma mornarički (katarke, jedra, lađe i luke), pa dolazim do ubeđenja da je Đorđe jednostavno sva ta pisma pisao na indigu. Toliko duha ipak nisam očekivao od njega. To je upravo ono što je bilo jedino pametno da uradi.

Večeras idem na nekakav balet. Mrzim balet, a ipak idem. Eto to je ono pravo: prosto izneveravam sebe, idem samom sebi uz nos. Možda i sudbini.

Kad čovek pada onda svet nema dna.

Ali kad svet nema dna onda čovek i pada.

Jesen gnjeva u vremenu ravnodušnosti: egzaltiranost, nešto poput kolektivne histerije ili renesansa ljudskih nagona za ubijanjem; ili najzad jednostavno mehanički otpor mase koja je spljoštena do vlastitog dna? Suetska kriza, radnička kontrarevolucija u Mađarskoj, Poznanj, EOCA, rat u Alžiru, tradicionalna pobuna na Kubi: eto jesenjeg panoa za ovu hiljadu devetsto pedeset šestu godine. Rat je permanentan kao i sama smrt.

Započeo kompozicionu shemu za „Allegro con brio“ iz „Eroice“; napisao nekoliko poglavlja drame „Ponoćni ekspres“. Povodom one neprilike sa stvarima, odlučio da vodim uredne beleške. („Dnevnik o stvarima“.) Ideja je sasvim zgodan izgovor za kukavičluk . To sam zaključio u razgovoru sa Z-om.

Ideja je takođe voda u kojoj se može oprati ruka na jedan pilatski način. Naravno svi su oni, pa i Z., uvereni da imaju pravo. Tragično je to, međutim, što bi oni jednako postupali i onda kada više u to ne bi bili uvereni. Laž je jedan od načina da čovek opstane. Smrt - drugi.

No comments: