Wednesday, September 24, 2014

Dnevnik Borislava Pekića 4. decembar 1956.

Život na ledu, Službeni glasnik 2013, Copyright © Borislav Pekić 

ODLOMCI IZ DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA 

Utorak, 4. decembar 1956. 

Ona. Glupo je to da se erotičnost u krajnjoj liniji ne može ničim definitivno zadovoljiti. Ne može se čovek deerotizirati samo na taj način što će izvršiti koitus, ili ne bar potpuno kako bi do dna iskusio svaku strast. Potrebno bi bilo da se čovek sav istroši u jednom vremenu strasti, da ne postoji neko drugo moguće vreme od koga očekuje obnavljanje onoga što je promašio. Da bi dosegao do same srži svoje erotičnosti trebalo bi da je čovek u stanju da samo jednom koitira; ovako liči na davljenika koga talas uvek ponovo odbaci od obale.

Čovek bi morao (radi potpunosti njegovog života) da liči na truta bar u pogledu svojih seksuarnih funkcija. Mene ništa ne može uveriti da trut u jednoj sekundi ne dostigne veći stepen ljubavnog ludila, nego mi kroz pedeset godina. Jer mi se parimo pri čemu podrazumevamo da koristimo samo jednu od mnogih prilika koje će nam se ukazati.

(Vrlo ružni ljudi su obično strastveniji i bolji ljubavnici od onih koji su od svog izgleda napravili neku vrstu ljubavne berze: jer oni vole u ratama, znajući da im plata za njihov privlačan izgled neće nikad izostati, dok prvi svaku priliku smatraju poslednjom. Za ružne ljude ljubav je agonija, neka vrsta smrti, uvek ponovnog izumiranja nade. Ljudi bi, dakle, trebalo da budu nakaze, da bi se uzneli do ljubavne istine.)

Čovek bi zaista morao da bude uvek jednosmislen: da živi sa ženom bez prestanka i sna (čak i u snu) i to uvek sa jednom istom ženom - jer se samo tako postiže svrha: kontinuirano prodiranje u svoju ljubavnu istinu - izvesno vreme, a onda više nikad; da se nahrani jednom zauvek, da sanja jednom zauvek, da čuje muziku jednom zauvek, da mrzi, strahuje, čezne, prezire, da bude ravnodušan jednom zauvek. Trebalo bi zaista da postoji vreme za sve kao što kaže Propovednik, ali da u tom vremenu ne budemo sposobni da se obmanjujemo izgovorima. TN-GhostlyAttendance32

Da se odvojim od nje, da lišim svoju ruku njene kose, ili da osiromašim svoje usne njenim dlanovima i dojkama i čitavim njenim telom koje je i moje kad ga volim i dok ga dodirujem, deo mog tela kao njegova ruka na primer - za mene je prava muka. Ona me nesumnjivo voli. Strašno je, međutim, što to uopšte nije za mene važno, što je moj egoizam dosegao stepen na kome je sposoban samo da daje i kada mu je irelevantno da li nešto prima za uzvrat. Tehnički je naravno važno da pruža izvestan izgled zaljubljenosti. Ja postojim svojom, a ne njenom ljubavlju i istina koju zaslužujem u meni je, a ne u njoj.


Primio telegram iz Mola: Đorđe stigao. Da, to je u stvari istovremeno i sve što je on učinio: tek stigao. Izgleda mi kao da sam i ja još uvek samo stigao. Danas na primer nisam ništa ozbiljno radio; radio sam, pisao, čak razmišljao (o čemu tačno više i ne znam), ali ne ozbiljno: kao: da obavljam neki bezuslovni refleks.

Ponovo Gideov Imoralist. Što se mene tiče starac je postigao da ga ponovo čitam i k tome: da ga ponovo shvatam. Dok to činim tekst me podseća na magnet koji se neravnomerno okreće oko svoje osovine, pa me s vremena na vreme privleči ili odbija. Umoran sam od tog batrganja; kao na klakckalici gore-dole, gore-dole, dok ti se ne prevrne utroba.

U šumi posiveo pljosnatim senkama panjeva i šiljastim senkama šiblja, što su nalik na sablje bešumno padale po igličastim glavama drvenih kopalja, zgrnut grimiznim talasom lišća, zemljane prašine, travuljine i smeđe kore drveća, opkoljen bratstvom bilja, koje se pohotno trlo kao da u vodnjikavim obrisima pustare iz koje se povlačila šuma, diše golemo pluće vetra, poklopljen nebom kao poklopcem od lima stajao sam

 - sećam se vema jasno - tog leta i slega se, taložio, opadao u nekom gorkom razvedravanju čula, u mom sopstvenom letu i sležući se tako kao prah sa obuće, obelodanjivao se sam sebi u brutalnom saznanju srodstva sa tim šupljikavim panjevima, i šibljem, i travuljinom, sa vetrom koji je duvao i nebom što me je zatvaralo; u sobi, takođe, pritešnjen nadgrobnim pločama nameštaja, što su kao ptičiji kosturi čamili u pustinji sumraka,

potkovan drvenim podom koji je pucketao dok sam išao tamo, ovamo, kroz svoje leto, i obručen zvezkavim alkama dima, kao bleda mišica kakve igračice sa Krita, stajao sam - i toga se sećam - jednog drugog leta i razvedravao se kao zora jedne ispolinske noći mrtvih stvari, osećajući i tada svoju sobu kao prostor nekog svog obelodanjenja; u ulici koja je treštala kao metalni levak, oblepljen zidovima,

probijen prozorima što su svoje žućkaste beonjače upravljali u mulj kolovoza, odškrinut vratima zaljuljanih promaja, stajao sam - toga se takođe sećam - jednog trećeg leta u svom razvedravanju kao nebo u suncu. Tonuo sam, ali more u koje sam potanjao, težinom olovnog tega, bilo je more mojih opstanaka i njegovo dno bilo je nepomično ispod vegetacije moje memorije; bio sam posuvraćen kao rukavica koja se nestrpljivo htela da svuče sa šake i tako izvrnut naopako ugledao te moje opstanke mrtve,

zatopljene u vosku prošlosti, video tragove stranca tamo gde bejah uveren da sam samo ja krstario; bio sam svečan dok sam ih dodirivao u jednom pokušaju da ih nastanim ponovo, svečan kao da pipam svoju sopstvenu lešinu, jer beše u tim tragovima još nešto od mene sada: strah u sred podneva od koga telo zakuca kao prenut sat. Šuma je postojala, i soba i ulica; i ta tri moja leta. Zvuk neki odmicanja, šumljenje vode koja nestaje (zaista) i koja se više nikad neće priljubiti uz staru obalu, kao što reka neće poteći natrag svom izvoru.

 Kompozicija. Danas mi je palo na pamet da bi izvesni konflikti, posledični i sekundarni u „Ponoćnom ekspresu“ (Stefan i Hristina u "Pepelu", Leon i Joana u "Joaninom nastupu", Otac Bartolomeo i mađioničar u "Praćkašima", Genadiju Hubert i major Leopold fon Saksendorf u "Pustinjskom Nevremenu", Maksim i Marina u "Noći jednog Diva", čovek bez isprava i Pavle u “Krvi za strah", i najzad Georgije Golovan, Eva i Pavle u "Čoveku i Čovečici" )

da bi ti konflikti koji u temi odgovornosti, znače samo izvesne melodije nastale kao parafraziranje osnovne, (Golovan - Pavle) mogli da se razviju u nove drame koje bi prema prvoj stajale u odnosu varijacija i teme. U tom slučaju poglavlja "Pepeo", "Čovek i Čovečica", "Pustinjsko Nevreme", itd. morala bi da budu komponovana kao fraze koje će tek dobiti svoj potpun dramski oblik.

Sve me više interesuju muzičke metode komponovanja i njihov odnos prema romanu i drami. „Simfonija Eroica“ bi trebalo da mi otkrije do koje sam mere uspeo u romanu da simbolišem muziku; zašto to isto ne bi pokušao sa „Ponoćnim ekspresom“ u oblasti drame. Čini mi se da sam nešto od tog shvatanja uneo u kompoziciju pripovetke „Dom“. Takođe: muzika nije nikakva pratnja temi, ona jeste ta tema, samo unesena u pojmove.

No comments: