Wednesday, September 10, 2014

Dnevnik Borislava Pekića 15. septembar 1956.

Život na ledu, Službeni glasnik 2013, Copyright © Borislav Pekić 

ODLOMCI IZ DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA 

Nedelja, 15. septembar 1956. 

Revolucija i ciljevi. Najpre pobediti; zatim (eventualno) raspravljati o ciljevima. Mada nije preporučljivo, neke, ali nužno nedelatne predstave cilja, mogu imati samo vođe. Ukoliko je njihova predstava cilja delatnija, aktuelnija u revolucionarnoj politici, utoliko je revolucija anemičnija.

Uloga revolucionarnih vođa je uvek pomalo kontrarevolucionarna, jer revoluciji ništa toliko ne škodi kao politika. Politika je obzir; obzir - kontrarevolucija. Početak kontrarevolucije je u savestima. Izvođenje. Vođi raspolažu idejama, narodi strastima. Ali revolucija nikad nije ideja nego strast. Ideja je najbolji mogući vid adaptacije na strast. Ideja je održavotvorena strast.

Revolucija mora biti nepolitička da bi iskoristila svoju elementarnost. Tamo gde ima mržnje, drugi ciljevi smetaju. Pre svega: nikakvi politički klipovi u točkove revolucije.

Revolucija je savršena ne kad pobedi nego kad se iscrpi.

Izvođenje njeno nije izmišljanje mudrih zakona o reformama, nego ubijanje .

Revolucija ima jedan jedini prirodan cilj: uništenje svih svojih neprijatelja.

Njena najopasnija bolest je zamor. Umorna revolucija ima značenje kontrarevolucije. Kontrarevolucija je autotoksin revolucije. Revolucija živi od kontrarevolucije.

 U revoluciju ulažu narodi ruke, vođi glave. Ponekad iz revolucije izlaze narodi bez ruku, a vođi bez glave.

Minimalan program revolucije: osveta. Mađarska revolucija se iscrpla u vešanju „žutih cipela“.

Za idealne programe niko se pametan ne brine; narode ne zanima njihova budućnost. Realan program za danas, to pridobija. Realan program je najbolje moguće ispunjenje ličnih želja koje su dobile kolektivno značenje. Jedna glad mora postati opšta, da bi bila revolucionarna - sitost zajednička, da bi ostala kontra-revolucionarna. Politički bukvar napisan želudačnim sokom. saul_dav
Emocionalni stav političara prema narodu. Tačno je da propada državnik koji prezire svoj narod, ali je isto tako tačno da propada i onaj koji ga poštuje. Uopšte je nepreporučljivo prema narodu imati emocionalni stav: mržnja i ljubav, obožavanje i prezir jednako su pogubni. Jedini stav koji ne obavezuje jeste stav potpune ravnodušnosti. Samo ravnodušan državnik može da svoje ideje sačuva od emocionalne hipertrofije, nepristrasno da ih sprovodi, i da ostane nadsavestan.

Savestan državnik je nepošten. On izdaje cilj zato da bi umirio sebe, on više drži do svoje istorijske slike nego do svoje istorijske suštine. Jedina savest koju državnik prirodno treba da ima jeste metafizička: savest ideja. Ljudska mu smeta. Ne može se istovremeno služiti ljudima i idejama, mada je možda moguće služiti ljudima kroz ideje, i ideji kroz ljude. Aristokratska i demokratska varijanta.

Očajanje je kao pantljičara: beskrajno i elastično. Nikad nije svejedno gde će se prekinuti. Ako mu glava ne izađe, on nikad ne izlazi, kratak interval mira biva prekinut krikom koji kao da dolazi iz smotanih creva. Ima samo jedno očajanje, kome nalazimo mnoge razloge. I obmanjujemo sebe uvek iznova da je to novo očajanje u kome nećemo da prepoznamo prošlo.

Da bi čovek očajavao neophodno je da ima srčanosti i veštine. Srčanosti da mu spozna razloge (a to je jednako kao kad se bogalj prvi put vidi u ogledalu) veštine da iz njega pravi knjigu maksima poput La Rochefoucaulda (taj je zaista znao da unovči svoj kosmički bol).

 Očajanje je ne gubljenje smisla, nego njegovo otkrivanje. Kad smo srećni, stvari nemaju smisla, ili ga imaju pogrešnog, što je svejedno: stvari su onda jedan iscrpen kontinuum, nešto konačno porazmešteno, saglasno: i to kada nema protivrečnosti između nas i privida, to je sreća.

Očajanje iznova otkriva izgubljeni smisao! Očajanje je jedna revizija vrednosti, uperena protiv stvari. (Tačnije protiv naše zablude stvari.)

Očajanje je filosofsko, radost ljudska. Filosofi nisu ljudi.

Umetničko očajanje je više ili manje uspela repriza ljudskog očajanja. Ono nije nikad spontano u izvršenju, iako je možda spontano u poreklu. Ni umetnici nisu ljudi. Umetnici su govna.

„Očajan sam, jer mi se to sviđa“ - zašto ljudi ne govore tako, nego nastoje da se objašnjavaju? Gledaj kako se stvari krave na suncu.

Gledaj kako se trava kupa u kiši, i vazduh kako oblači drveće, i budi očajan kada te odnese poplava, a ti si go, jer nijedan vazduh nije dovoljno prostran da tebe odene, ni dovoljno neprovidan da tebe sakrije.

No comments: