Thursday, September 11, 2014

Dnevnik Borislava Pekića 15. septembar 1956. (nastavak)

Život na ledu, Službeni glasnik 2013, Copyright © Borislav Pekić 

ODLOMCI IZ DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA 

Nedelja, 15. septembar 1956. (nastavak) 

(Intermezzo) Najpre dolaze njih trojica i sedaju u kut: žele igrati preferans. Dž. crne kože i čekinjaste kose, L. J. poput Feliksa Džeržinskog i D. visok i smeđ. Dž. se upravo rastao od devojke, te nastoji da pokaže kako mu je to sasvim dobro došlo. U stvari smeten je i igra pogrešnu kartu. L. se nervira: „Nemoj srati, ako Boga znaš i slušaj licitaciju“.

 Svi podižu pogled: L. nema običaj da izgovori tri reči odjednom. Kad ipak to učini, znači da je ljut. D. ćuti. (Čovek nikad ne zna šta će mu pasti na pamet.) (...) Dž. me moli za uslugu: radi se o poruci koju treba da predam ( ). Obećavam, jer mi se ( ) dopada. Međutim poruka glasi: „Idi u p...u materinu!“ Naravno da odustajem i da protestvujem. Njega zabavlja što sam se nasukao.

Zatim stiže M. sa ( ). Još jedna dinamitna patrona. Čoveku se čini da sedi na paklenoj mašini i rešava ukrštene reči. Ako ih ne reši mašina eksplodira i čovek biva raznesen. M. je nalik na anglikanskog pastora, govori tiho i lepo. Zatim ( ) sa (...). On je obučen kao reporter Večernjih novosti - van svake sumnje taj nemar je namenjen meni, ali ne postiže željeni učinak. Domalo on se povalači na otoman i ostaje sumorno zabrinut čitavo veče: slika sarkastičnog očajnika koji smišlja odmazdu čitavom svetu.

() vodi sa sobom osim debelog Laughtona , mladog obožavatelja sa kojim igra celo veče. Kad joj upućujem upitni pogled sleže ramenom i došapne: „Pa on mi samo ispoveda svoje bračne nevolje“. Ispovednik sa crvenom kosom i tvrdim bedrima. Pokajnik ima vrlo bledo lice kako je pristojno za greh. To što taru trbuh o trbuh dok igraju, to je samo spiritualni kontakt. Greh zahteva imanentne puteve da stigne do svog oproštaja.

Najimanentniji put je trbuh. „Barona“ ta ispovedaonica nervira, on jedno vreme igra karte, zatim hoda unaokolo poput izgubljenog deteta na prometnom bulevaru, zatim opet uzima karte, i opet luta. Njemu danas ništa ne ide na ruku, on je mrzovoljan i ciničan. Ima izraz čoveka kome su ugrabili glavnu ulogu, najstrašniji izraz koji jedno lice može preuzeti. „Ovi ljudi“ kaže on „nemaju krvi u žilama. Oni nisu mladi“.

( ) i nadalje trlja svoj trbuh na mestu koje „Baron“ mrzi. On, dakle, ima jake razloge za svoj pesimizam, a što mu daje jedno kosmičko značenje stvar je temperamenta. ( ) se opet našljemao kao životinja. Sedi na podu i balavi. „Heroji“ se prilično zlobno smeju jednom članu „Kluba“ koji svoje dostojanstvo stavlja između nogu žena. Heroji drže do svog renomea. Oni govore malo i mudro. Uglavnom miruju kao marke u klaseru: L. , Z. , J., D., K. , J., C ., i tako dalje, izdanja jedne iste usrane ideje.

Oko 11 dolazi M. (vreme najpogodnije da se na sebe skrene pažnja). No greška je u tome što pažnje nema kod nas ni za njega niti za išta drugo. Pošto neko vreme izigrava Robert Taylora naslonjenog na vrata bara, uviđa da je inscenacija promašila i otšunja se po svoju čašu. Na kraju igra poker u sitan novac i dobija 20 dinara.

Smrtonosno dosadno. Sada je prošlo dva. Ne čudim se što ljudi umiru ujutro.

Najzad se očiste kloparajući cipelama. Ti su mi ljudi dragi ali ipak, ne može se biti drag punih devet sati.

Post skriptum. ( ) sam pravovremeno upozorio: „Ne jedi govna“- rekao sam – „i nemoj šarmirati ljude“. Morao sam međutim, da se pomirim da će ih ona ipak jesti. Zato ( ) odlazi natmurena i M. koji je uprkos svega džentlmen, prati je. Ali njegovo gospodstvo ima granica. Kroz pola sata se vraća i seda opet do ( ). 0816grec

Ne postoji, ne bar u biti razlika između Mailera i Faulknerovih učenika, kada se radi o poštovanju zanata. Pogrešno je misliti da je Mailerov stil izvoran, da on nije isto toliko proračunat koliko i Faulknerov. Svaki na svoj način je realistična interpretacija čulnog sveta i svog sopstvenog temperamenta. Zabluda je verovati u to da ima pisaca koji se iscrpljuju u „verbalnim bravurama“. Ali teme nose ispred sebe izvesne oblike kao što pučina ima talase da joj daju vid. Ne vidim zašto se ti oblici ne bi iskoristili.

Spontan stil, realističan stil, je onaj koga nam je imputirala tema. Izvan te imperativnosti nema realizma.

Spontan i realističan stil nije jasan stil u elementarno logičkom smislu. On je jasno pulsiranje teme, ali ne mora biti jasno pulsiranje samog sebe. Hoću da kažem da a priori očekivati jasnost, znači distingvirati smisao od reči, esenciju od forme.

No comments: