Friday, September 26, 2014

Dnevnik Borislava Pekića 6. decembar 1956.

Život na ledu, Službeni glasnik 2013, Copyright © Borislav Pekić 

ODLOMCI IZ DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA 

Četvrtak, 6. decembar 1956. 

Prve uspomene: grimizni pokrivač sa izvezenim ljiljanima, arteriski bunar crvenkast od rđe, crvene ilustracije u ordinaciji doktora C, fijaker pokriven krovom od crvene kože na trgu koji ima oblik klozetske šolje, ukrasna kugla u kojoj rominja crveno paperje snega, glatka i riđa kosa četvorogodišnje M. G.

Prokleti verolomni starac; njegovo iskustvo ne može biti naodmet mom Judi u „Simfoniji Eroici“, naročito u neraspoloženjima u kojima ovaj pokušava da na jedan ličan način završi svoju legedu, a da se pri tome misterija ne poremeti. Zašto uostalom da misterija ne propadne, a sa njom i spasenje čovečanstva?

Opat je Eger imao pravo kad je u Judi nazreo tragičan točkić svih budućih civilizacija i svih starih mitova: Juda je jednostavno morao da izda Hrista inače ovaj ne bi bio raspet; u tom slučaju ne bi ni mogao iskupiti ljude i ispuniti proročanstvo; ne bi ni mogao da vaskrsne. Juda je prema tome nevin.

Ali uprkos toga on se obesio što znači da se osećao krivim: eto, a ono što ja tvrdim jeste da kod Jude iz Cariote uopšte nije bilo nikakve griže nego nedoumice, zbunjenosti, očaja u jednom, ako hoćemo, egzistencijalističkom smislu bubrenja apsurda. Tema njegova je čist apsurd.

Ponavljanje mita, dakle Judino samoubistvo, nije nikakva alternativa. Potrebno je da se Juda opire svojoj sopstvenoj misteriji, da beži od sopstvebe sudbine, da bi trajao. To znači da se menja (jednako kao Gide) da bi na kraju imao prava da dopusti da ga umlate i time izbegne samoubistvo. t73_c
 Što se tiče Andre Gidea, uveren sam da je njegova duševna vratolomnost (pod kojom valja podrazumevati potrebu - protivsudbinsku svakako, Prometejsku i ljudsku - da Gide svog idućeg Gidea sastavi iz razlućenih elemenata proteklog u poreknutog, iz onog Gidea kome je vlastitom nogom stap za vrat, te ga slomio graciozno brutalno) da je ta verolomnost prema samom sebi (ili prema iluziji o svojoj neprekidnosti) skrivila njegov tako dug život.


Prevrtljivost je u neku ruku regenerativna i zdrava; ako ništa drugo pomoću nje uvek počinjemo ispočetka. On je uvek umirao veoma mlad, i stvarno nikad nije nestao svoj život u nekoj zajedničkoj, sumarnoj smrti. U toj smrti angažovana je bila samo njegova hronološki poslednja originalnost, te je tako umro jedan od mnogobrojnih Gidea što su kao neka labavo sređena pordica ležali rasejani po njegovoj memoriji verovatno retko, po knjigama ponekad, a najčešće u tuđima životima, ako takvih uopšte ima.

Svečano otvaranje jednog Gidea, njegovo krštavanje ovom ili onom čudu padalo je uvek u vreme ukopa drugog, koji mu je prethodio. Bio je uvek nov. Biti nov, biti neočekivan, biti svoj, zar to nije strategija mog Jude?

(...) neba kao da prokapljuje kroz kameni levak i naravno travnjaci mirišu na blato.. Šetao sam Bulevarom pomalo razočaran mrtvim likovima drveća što su zbijeni pored puta, rešetkasto propuštali pihtijasti sumrak, smrknut nekom prezrelošću dana koji se teglio po ivicama amfiteatralnih trgova, kao po zidovima neke orijaške pljuvaonice od lima. Ulice su padale nekud, pa su se opet penjale pripijene uz zemlju. Grad se talasao kao olupina na vetru. Kuće su imale neki runjav, čupav izgled. Bilo je sve neizrecivo gadno i provizorno.

No comments: