Friday, September 12, 2014

Dnevnik Borislava Pekića 27. oktobar 1956.

Život na ledu, Službeni glasnik 2013, Copyright © Borislav Pekić 

ODLOMCI IZ DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA 

Nedelja, 27. oktobar 1956. 

„Danas sam pronašao zemlju. Svakog trenutka nastanem, ponovo posredstvom kakvog čudesnog predmeta; i nestanem izdisanjem onih koje sam veoma davno otkrio; svakog bogovetnog dana izvojujem po jedan poraz svojoj opsenarskoj slobodi“.

 „Jer neizvesno je šta će me izmeniti. Postajem sa užasom i opčinjenošću boga prisustvujući sopstvenom rađanju“.

 „Zato valja biti oprezan kao lisica i stražiti, jer pisano je da će to, jedino i neponovljivo to, to svakog posebno, doći kao lupež i niko od nas neće znati u koji čas“.

Ali da bi bio savršeno oprezan šovek mora prethodno da umre.

 "Živela Poljska gospodine!“
(Reči koje su upućene caru Aleksandru u Parizu.)

27. oktobar 1956. 

 „Simfonija Eroica“. Jednom se to otvoreno mora priznati: ja se plašim tog đavolskog romana. I uspeh i slom pođednako su mi odvratni. Jer i jedno i drugo znače smrt. Poteškoća je u tome što ga ne mogu napisati, a da se pri tome do dna ne iscrpim.

Moja se ljubav može odnositi na nju, kao i na ma koji drugi predmet, ali ta ljubav pripada samo meni, i niko pa ni ona ne može postići da mi je oduzme. Večeras su se iznad mene događale čudne stvari: zvezde su se razmnožavale kao narod fluorescentnih mikroba. 0307grec
Potpuno je jasno da se ja plašim „Simfonije Eroice“. Moj strah je okrenut u svim pravcima: hteo bih da napišem taj roman, a da se njime ne iscrpim. Međutim očevidno je da me svaki njegov red umanjuje, da me svaka njegova reč uništava, da me svaka njegova tema pusti. On me ždere. Ne verujem da ću ikada biti u neposrednijem dodiru sa dubljom i čudesnijom istinom, nego u ovoj agoniji.


Ne verujem da ću ikad biti bliži svojoj slobodi, nego tu gde se moja iskonska nužnost, događa. Tu gde se ja poklapam sa svojom sudbinom kao jaje sa jajetom. Ako promašim, to neće biti samo uzaludan trud, nego nešto isuviše neizrecivo da bi se izmerilo izgubljenim vremenom, nešto isuviše nenaknadivo da bi se tešilo novim temama. Jer novih tema, novih početaka, novih istina nema!

Postoji samo jedna jedina, svoja sopstvena tema, i ako se ona ne pogodi, sve odlazi do đavola. Ovaj strah je samoživ, ali ja ga delim. Ja se u stvari bojim u ime nečeg što me primorava da se ispunim. Moj strah reprezentuje. Strepim da se vizija izgubi pre nego što prodrem u oblast u kojoj sam je tako jasno nazreo.

To je strah izvođača. Takva trema spopada pijanistu pre koncerta. Nijedan od nas ne zna da li će pogoditi temu. Ali pravi strah koga osećam, onaj iskonski strah stvaraoca ne pripada meni i ja sam mu samo puki medijator. To je strepnja sudbine za svoju sudbinu!

Sve u „Simfoniji Eroici“ ima da bude novo, pa ipak sve iskonsko, sve juče rođeno, pa ipak veoma staro, staro kao i večitost rođenja. Čitalac mora da krstari kroz privid, da bi dopro do srži, koja opet nije ništa drugo do novo, odsjaj privida; u predelima duha koje prvi put obilazi, ima on da otkrije iskonske kamene međaše. Sve mora da bude novo u svojoj drevnosti i sve poznato u svojoj novost.

No comments: