Monday, September 01, 2014

Dnevnik Borislava Pekića 4. mart 1956.

Život na ledu, Službeni glasnik 2013, Copyright © Borislav Pekić 

ODLOMCI IZ DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA 

Nedelja, 4. mart 1956. 

Zemljoopisna karta moje sobe mi je uglavnom poznata ili je to bila sve do danas, što znači da sam pretpostavljao da su mi u tančine poznati njeni običaji, izgledi u svako doba dana, čak i one nevine ćudi kojima se raskalašno predaju stvari od vremena do vremena, osobito noću.

Jer nemajući onu živost sa kojom ja činim svoj izgled, pronalaze ipak one u svom beskrajnom mrtvilu koje liči na šumu zaboravljenu u zaleđenom pejzažu, neki čudesan nemir, lelujanje bez ikakvog menjanja položaja, neko zadihano treperenje koje, ako se obazre, može čovek čuti kada posle dugog odsustva uđe u mrtvo pleme svojih stvari. Kao da na daskama uzdiše golemo i golo plućno krilo.

Najbolje bi bilo da je zasada nazovem opsesijom nepoverenja, a vreme će pokazati da li sam bio u pravu, jer to ne može ostati nerazjašnjeno bilo da se pokaže moja zabluda, ludilo čak (jer sve zaista podseća na pomerenost stvari koja začuđuje rekovalescenta, kad se posle dugogotrajnog ležanja pokuša služiti svojim vlastitim nogama) ili da i drugi ljudi podele moj strah i moje podozrenje.

Sve je bilo dobro dok su se moje stvari zadovoljavale krckanjem, struganjem, gnjecavim šumovima svojih presvlaka, grebanjem i uopšte nevinim meškoljenjem u svojim opnama; ličile su na jaja iz kojih svakog časa ima da se izleže neki nakazni stvor neuporedivi ni sa čim osim sa nekim bićem koje bi dočaravalo sam život mrtvila; naime sve dotle dok sam ja bio pouzdan u nesalomljivost ljuske u kojoj su bile pritvorene. 13heads

A onda najednom, danas, više nisam bio siguran. Neki određeni razlog za moje nepoverenje nije postojao: kakav prejaki šum ili možda prisustvo nečeg nepoznatog. (Čovek uvek zna da li duboku tminu ispred njega ispunjavaju pacovi, bube ili ma šta drugo; svako prisustvo ima svoj osobeni miris, koji nije namenjen nozdrvama nego je neposredan kao strah.) Ništa od svega toga.


Upalim lampu: stvari miruju na svojim mestima, naježene od zime, sa izlizanim licima probisveta što se skupljaju pod ljudskim mostovima. Ne, ne liče ni na šta živo ili što bi jednom moglo da oživi. Njihova skočanjenost izgleda savršena i nepopravljiva. Zatim ugasim lampu i nesigurnost se povrati, jer ova tišina srca je tako potpuna kao da se oluja, pustinjsko nevreme napinje u drvetu i tkanini, sam vetar sašiven u jastuke i izdeljan u stolice.

Uvek ima jedna tišina koja navešćuje događaje, kao da njihovoj važnosti mora da prethodi potpuno uništenje sveta; te tišine su obično iste i ćute po našoj krvi, u nama se rašire kao mrtvo nebo, bez obzira na to što smo opkoljeni žagorom. Ova tišine nije od te vrste. Ona je izvan nas u samim stvarima, te su u njenu nemuštu nepomičnost uhvaćene stvari kao gotove slike, dok u nama larma krv. Takva tišina deluje na čoveka kao pritisak vode na ronioca. I uopšte to je osećaj beskrajnog ronjenja kroz mrtvilo.

Upalio sam ponovo lampu: one su ležale na svojim mestima naježene od zime sa izlizanim licima probisveta koji su se skupili pod ljudskim mostom. Ugasio sam lampu i nesigurnost se vratila, jer: tušina je bila potpuna kao da oluja leži u drvetu i tkanini, sama oluja sašivena u jastuke i izdeljana u stolice.

(Stvari su ličile na zmijska jaja, iz kojih svakog časa ima da se izleže neka infernalna neman, neuporediva ni sa čim osim sa bićem koje bi dočaravalo sam život mrtvila; a o samim opnama, što se, sve izlizanije i sve tanje prozre, biće reči kasnije.)

Bio sam napet i čekao, ali se ništa nije dogodilo. Bilo je očevidno ipak da se nešto mora desiti, i da će to nešto biti tako gadno kao kad čovek stisne crknutu žabu ili nastoji da ne ispusti jegulju, tako da sam se morao uspraviti u postelji, skupljen oko sebe i smanjen na najmanju meru.

Čitava noć mi je prošla u čekanju; zaspao sam tek kada su plave površine isplivale nad tminom kao olupine čeličnih drednota.

Sutradan sam izvršio detaljan pregled sobe da bih utvrdio promene koje su nastale preko noći, ali ništa nisam uspeo da ustanovim.

 Koncept pristupnog monologa Večite nastojnice; 30, 31, 32, 33 stranica „Komentara za Simfoniju Eroicu“. (Memorija i energija kao i dokazi za nemogućnost psihološke memorije.) Skicirao temu: filosofija i politika; kritički čitam Doktora Faustusa - s obzirom na odnos muzika duh, nije ništa naročito postignuto, jer muzika nije shvaćena kao neraspoloženje u svojoj prvoj neposrednoj slobodi.

Dok je ovde ona jedino jedna od mnogobrojnih i simultanih nužnosti Leverkinove biografije, isto toliko nužna koliko i paranoja u „Eroici“ mora ona postati slobodom, kojoj se sve podređuje. Zatim: sredstva - ona i nisu upotrebljena sem najpovršnijih kao što su lajtmotivi ili poneka muzički intonirana misao. U mojoj „Eroici“ sve ima da bude izmenjeno u pravcu slobode. I sama „razumska sloboda“.

Pisac mora da se ponaša prema temi kao Bog prema delu svoje pomahnitale ćudi. Ali kako je moja ćud sistem principa koji reguliše moju nepredviđenost, a ćud moje teme, sistem koji reguliše njenu, čini se da naša simbioza umesto da bude van oba principa, mora da se povinuje i jednom i drugom.

„Simfonija Eroica“ mora da bude potpuno nova ili neće biti; jer samo je novost njena racionalna realnost. Sve ima da bude reinkarnirano u čistom obliku, tako da sve bude na neki način poznato, ali ništa na bilo koji način identifikovano.

No comments: