Friday, September 05, 2014

Dnevnik Borislava Pekića 11. mart 1956.

Život na ledu, Službeni glasnik 2013, Copyright © Borislav Pekić 

ODLOMCI IZ DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA 

11. mart 1956. 

Dnevnik o stvarima. Zanos se pokazao preteranim; ili se ja nisam ponašao dovoljno lukavo (ali ko može znati gde se valja zaustaviti u pritvornosti prema nečemu sa čime se dotada postupalo grubo i bez uvijanja), ali sam se ponašao dovoljno lukavo, ali ipak bio pobeđen od mrtve lukavosti, sumnjalaštva i farisejstva svojih neprijatelja?

Ovu strašnu, ovu neopozivu reč nisam hteo da napišem, nemoguće je da sam je ja uopšte napisao, jer ne osećam nikakvu mržnju prema stvarima, osim grožljive neizvesnosti, kao pred nekim važnim preduzećem ili ispitom koji ima da reši moju sudbinu. Stvari nisu moji neprijatelji, a ako ipak to jesu, onda nisu samo moji nego svih nas pođednako, te će nas kad dođe vreme poznati po rukama na kojima je ostao trag trljanja o drvo ili čelik.

Zasada neću još da koristim taj izraz koji možda ništa ne znači u svetu stvari, jer kakvo se prijateljstvo ili netrpeljivost može razvijati između neke stvari i druge, kao između stolice i ormana, netrpeljivost čija bi istorija bila ispisana u naborima izlizane rezbe.

Ne samo ta reč, nego i puno drugih, kojima mi dajemo naduvene važnosti, jer sledi naše ljudske vizije kao jedva vidljivi tragovi u pustinji nagona, ni puno drugih, kažem, kao: čast, dobro, lepo, pristojno, možda u svetu stvari nemaju nikakvo značenje i nisu se čule u njemu od iskona, u tom svetu kome, sudeći po izgledu, sve mora da se odvija robotski precizno kao mehanizam koga bi svako nadahnuće za navek zaustavilo. 7moses

Noćas se nisu ispunila moja predviđanja; izigran sam u neku ruku. Sad ne preostaje ništa drugo nego čekati na toj glatkoj ivici, sasvim blizu jednog dešavanja, ali bez mogućnosti da se u njega umešam, čekati mirno i strpljivo i ne gubiti hrabrost koje će odsada biti potrebna više nego ikad.

Ili se treba, obrnuto, odvikavati od hrabrosti, odvikavati uopšte od čovečnosti, kao obične ćudi koja ništa ne obećava u prostim i konzekutivnim činovima stvari, koje se tako nepodnošljivo sigurno i izvesno odvijaju iz bitka u bitak, kao što molekul sledi molekul u treperenju. To bi bila neka vrsta pripravnosti: ljudske škole za jednu neljudsku realnost.

Pretpostavljam da je u biti kod stvari jedan strašno savršen i nepogrešiv mehanizam asocijacije, obične molekulske asocijacije, naravno, po kome se svaki budući pokret ima kao nužnost u svakom proteklom, i gde se asociraju elementarnosti po nekoj primitivnoj srodnosti ili predodređenosti valencije.

Pada mi na pamet strelovitost asocijacija kod nekog manijaka, čija je misao (ne logički nego prirodno, takoreći izvorno) dosledno sebi, neprotivrečna u stvari, čista od cenzura, oslobođena one kotve koja prikiva misao za njen realni predmet! Čini se da tu valja tražiti jednu simvoličnu sliku života stvari, samo znatno zamršeniju od svog originala.

Zatim: zar zagrevanje moje gvozdene peći koje izvodi ona brojna molekularna uzbuđenja u njoj, a koja mi zovemo stanjem toplote, nije već opasan presedan? U stvari nije li toplota: mogućnost moje peći da bude topla ili hladna (mogućnost koja je po sebi živost) nešto što pripada njenoj mrtvoj spontanosti isto tako kao što našoj pripada misao? Da toplota nije nešto što se unosi iz neke imponderabilne mase toplosti, nego nešto što se budi, provocira, oživljava u svakom pojedinom svemiru svakog pojedinog molekula?

Odavde i treba početi: naime mora se antropomorfstički ispitati svaka pojedina stvar, jer mi ne znamo za druge oblike živosti, osim one što ih mi obavljamo.

Posle ručka šetao sam sa Isidorom po Južnom bulevaru od Apoteke do Ambasade. Bulevar je bio sasvim pust, kao prazna klisura probijena kroz hlad po kome se hvatao zelenkasti (žućkast) lišaj podneva. Došao sam po Isidora i digao ga. Bez reči se obukao i pošao sa mnom. Rekao sam: „Imam da ti nešto kažem“.

Zatupast zadak tramvaja padao je prema reci. „Nešto vrlo važno“, trljajući se o senke. Poput balegara. „Očekivao sam da ćeš jednom govoriti sa mnom“, u njegovom glasu bilo je gordosti. Onda mu opširno objasnih kako sam otkrio zemlju, i kako mi je pošlo za rukom da se zaturim među stvari, među mnogobrojne stvari.

On priznade da je to značajno što sam postigao.

No comments: