Saturday, April 25, 2015

POD LEDOM (govor Vladimira Kecmanovića)

POD LEDOM (Copyright © Vladimir Kecmanović) 

(Povodom izlaska iz štampe dnevničkog petoknjižja 
“Život na ledu” Borislava Pekića u izdanju Službenog glasnika) 

Nije slučajno, barem u simboličkom smislu, što se promocija “Života na ledu” odigrava u trenutku pokušaja odleđivanja Službenog glasnika koji je, vođen upravo idejom Borislava Pekića o neraskidivom jedinstvu demokratskog i nacionalnog, stvorio Slobodan Gavrilović, a koji su poklonici ideje klečanja – svog pred jačima i slabijih pred njima – uništavali kratko, ali ubitačno.

Na slučaju Glasnika se, tako, po ko zna koji put, potvrdila istinitost misli da deklarativni nacionalizam koji ne haje za demokratske postulate pre ili kasnije sam sebe demaskira kao laž iza koje se ne krije ništa do puka volja za moć. I da, kao takav, jeste brat blizanac deklarativnoj demokratiji koja, prezirući nacionalno i narod – kao da je demokratsko od demosa moguće odvojiti – seče granu na kojoj glumi da sedi i nužno završava kao ogoljeni totalitarizam orvelovskog tipa, gotovo jednako surov i bezočan prema građanima, u koje se kune, kao i prema narodu i narodima koje otvoreno tlači, o čemu svedoče zastrašujući primeri iz najrazvijenijih delova savremenog sveta.

Niti je, međutim, izvesno da će Glasnik, kakav je do pre dve godine postojao, uz najbolju volju biti moguće vaskrsnuti, niti je moguće pretpostaviti da li će i koliko će ta dobra volja trajati.

Ali, čak i kada bi neizveno bilo izvesno, to ne bi davalo mnogo osnova za optimizam.

Kao što, u doba Slobodana Gavrilovića, demokratska i nacionalna institucija kao Glasnik nije predstavljala pravilo nego izuzetak koji pravilo potvrđuje, tako ni obnovljeni i nadajmo se preporođeni Glasnik mnogo više od izuzetka, nažalost, neće moći da bude.

Svet demokratije i poštovanja nacionalnog dostojanstva o kome je maštao i za koji se borio Borislav Pekić – a njegovi dnevnički zapisi predstavljaju svedočanstvo te borbe i tog sna – istini za volju, i nije postojao nikada i nigde osim u mašti plemenitih vizionara.

Istorija je plemenitim vizijama uvek bila maćeha.

Ali, i pored tog saznanja, način na koji je povest kraja prošlog veka sve političke snove Borislava Pekića za samo nekoliko godina obesmisila i devastirala – čitaoce njegovih nefikcionalnih zapisa ne može a da ne ostavi zaprepašćenim.

Srpski narod, za čije se demokratsko pravo Pekić borio i za koje je robijao – otkako mu je to pravo barem na papiru vraćeno – gotovo da nije propustio priliku da ga iskoristi na najpogrešniji način.

Zapadna demokratija, koju je, ne bez osnova, doživljavao kao najmanje loš od svih mogućih svetova, nakon što je pobedila boljševički i titoistički komunizam protiv kojih se i sam Pekić s pravom bunio, ne samo da se, zanesena pobedničkom osionošću, prema narodima bivših komunističkih zemalja ponela kao dušmanin i okupator, nego je, lišena potrebe da sopstvenu superiornost dobrim dokazuje – demokratija prestala da bude.

Strašnije od globalnog totalitarizma koji je zavladao, međutim, jeste odsustvo zdrave nove ideje u koju bi potlačene mase mogle da poveruju. A odsustvo vere vodi do beznađa u kom današnji misleći ljudi, nesposobni da se zadovolje rijaliti programima i virtuelnim životom koji im se nudi kao jedina alternativa stvarnosti u kojoj nemaju šta da traže, tavore kao u duhovnim katakombama.

Jedina suštinska ideja koja vlada današnjim svetom jeste ideja afirmacije sopstvenog i uspostavljanja dominacije nad tuđim egom, što je najpreciznije, najtačnije i najbezočnije, u svojoj knjizi “Velika šahovska ploča” definisao jedan od glavnih stratega i promotora zakona posmoderne džungle, makijavelista Zbignjev Bžežinski.

Poražena i kompromitovana levica, kompromitovana liberalna desnica koja je na pragu propasti u koji bi, zajedno sa sobom, lako mogla da odvuče i kompletno čovečanstvo, sa davno kompromitovanom i poraženom ekstremnom desnicom i radikalnim islamom kojim gospodari savremenog sveta manipulišu kao babarogom namenjenom uterivanju straha u kosti male i velike dece, predstavljaju jednu stranu zarđale ideološke medalje.

Na drugoj strani su invalidne instant ideologije namenjene pretvaranju belog u crno a crnog u belo koje nastaju u retortama pomenutog Bžežinskog i srodnih bžežinskih.

Te šarene laže umišljenim i plitkoumnim gospodarima savremenog sveta služe na dva načina.

S jedne strane – kao propagandno pokriće za otimanje tuđih teritorija i pretvaranje stanovništva tih teritorija u roblje. S druge, stvaranjem idejne i misaone konfuzije, one onemogućavaju smislen otpor i svaku buntovnički misao munjevitom brzinom pretvaraju u oružje u rukama manipulatora.

Ako je život Borislava Pekića, kao što kazuje naslov njegovih dnevnika, bio život na ledu, život koji živimo u trenutku u kom oni izlaze na svetlo dana jeste život pod ledom.

U takvim uslovima nam ne preostaje ništa do da svedočanstvo o jednom dostojanstvenom životu na ledu čitamo, ne bismo li u njemu pronašli snagu za nadu da ćemo – uz pomoć truda i čuda – kako je govorila Marina Cvetajeva, a ponavljao Pekićev prijatelj Danilo Kiš, uspeti da duhom probijemo tu ledenu skramu iznad svojih glava i ponovo ugledamo nebo.

No comments: