Tuesday, April 14, 2015

Dnevnik Borislava Pekića o Simfoniji eroici 1964-II deo

Život na ledu, Službeni glasnik 2013, Copyright © Borislav Pekić

ODLOMCI IZ DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA

Dnevnik o Simfoniji eroici 1964-II deo

#7) Sistem simbola
Svaki stav uključujući i Finale ima svoju ako ne apsolutnu ono bar dominantnu: boju, bazalno osećanje, svoje vreme, geometrijski oblik kao simbol, i svoj osnovni elemenat. Provizorno ovaj sistem simbola mogao bi ovako da izgleda:

I crveno     gnjev            podne     vatra       prava linija
II crno       strah              suton      zemlja     trougao
III sivo      gađenje         noć        voda         kvadrat
IV belo    ravnodušnost  zora       vazduh      krug

#8) Biblijska građa za prvi stav
Druga knjiga o carevima, gl.24,25.
Druga knjiga dnevnika, gl.36.
Knjiga proroka Jeremije, cela, osobito 40 i 41.
Plač Jeremijin, ceo .

#9) Imena glavnih junaka
Bila mi je namera da junaci u sva tri stava (pošto ih Finale nema) imaju ista imena. To je trebalo da bude ime junaka prvog stava - Ismaila.

Međutim, postoji bojazan da ovo ponavljanje istog imena koje je trebalo da simbolizuje nastavljanje jedne iste istorije, ne bude shvaćeno kao korišćenje reinkarnacionog motiva, pa da se tako među junacima izgubi ona viša srodnost konstruisana na razvitku jednog opšteg tipa čoveka i jednog opšteg tipa dilema pred koje ga stavlja život, odnosno sudbina.

U stvari, tri su heroja samo tri odgovora na pritisak sudbine, bolje reći transformacija tog odgovora kroz stoleća.

U svakom slučaju ove ličnosti imaće jedno ime samo ako budem uspeo da odstranim svaku pomisao na bukvalno shvaćenu reinkarnaciju.

 #10) Priča drugog stava
 U Marchia funebre radi se o Maranu kod koga se sakrio jedan pravoverni Jevrejin da bi izbegao izgnanstvo.

Jevrejin begunac sve čini da bi izgnanstvo izbegao, da bi izbegao ulazak u kolonu (moljakanjima, prerušavanjem, gadošću, najzad bekstvom i skrivanjem). Strah u njemu raste uporedo sa saznanjem da jedino samoubistvom može kolonu izbeći. I on ga čini. Ljudi inkvizicije nalaze samo njegov leš. No on kolonu ipak nije izbegao: njegov se leš tovari na jedna kola u povorci i odlazi u izgnanstvo.

Psihološke i moralne dileme jednog Jevrejina Marana i jednog pravovernog, predstavljaju okosnicu ove priče.

(Važno je znati da su Jevreji postajući Marani, dakle primajući hrišćanstvo izbegavali izgon, ali su potpadali pod još gore nasilje, jer su tek tada dolazili pod jurisdikciju svete inkvizicije, koje su pravoverni bili već po definiciji uloge oficijuma pošteđeni.)

 #11) Teza i antiteza u ličnostima

Primećuje se da u sva tri prva stava postoje u stvari po dve glavne ličnosti koje se javljaju kao teza i antiteza.

Allegro con brio: mladi plemić Ismailo i prorok Jeremija.
Marchia funebre: Jevrejin Maran i pravoverni Jevrejin.
Scherzo: doktor D. i njegov sin poluidiot.

U tim parovima vode se i dijalozi ali će oni od prvog stava opadati do trećeg gde će se zapravo pretvoriti u monolog doktora D. (U Finalu iščezava svaka individualizacija.) J. Pollock-Chaos
#12) Transformacija posmatračkog subjekta
U prva tri stava troknjižja posmatrački pa prema tome i romaneskno herojski i pokretački subjekt postavljen je izvan kolone izgnanika, pa njegovo određivanje prema koloni predstavlja temu svakog od tri mala romana. (Jedno od bitnih pitanja ovde je egzistencijalno pa samim tim i moralno.)

U Finalu, međutim, posmatrački subjekt, subjekt koji doživljava, postaje sama kolona u svom totalitetu i u svojoj ukupnoj istoriji. Ona se (sebe) izražava zamenicom mi u kojoj se definitivno ukida svaka pojedinačnost i svaka se lična sudbina preobraća u opštu, apstrahovanu od svih istorijskih i odgovarajućih kategorija.


Od toga koliko se uspe u apsolutizaciji kolone u Finalu, u uništenju svake posebnosti (time i istorije) u njoj, u uzdizanju njene sudbine do opšte sudbine čovečanstva, zavisiće i ideja cele knjige.

Dijaloge ovde davati u specijalnom monološkom vidu, naime u nekoj vrsti horova, čije će smenjivanje kad do njega dođe ostavljati utisak da to kolona misli u sebi i za sebe, da postavlja pitanja na koja odmah zatim sama odgovara. Jer, van nje nema ništa do jedne neprijateljski nastrojene, mehanizirane, automatske sidbine. Svako osećanje na koje smo navikli da bude individualno, svaka strast, akcija ili misao, ovde je opšta.

Stoga se moraju pronaći brojni sinonimi za zamenicu mi. (Pri čemu nikada ne upotrebiti nijednu zamenicu jednine i množine - osim „mi“ - kad se radi o koloni. Zamenice „oni, ona, ono“ mogu se koristiti samo za sudbinu, dakle za ono što je van kolone.)

Primer: kolona, povorka, transport, procesija, sprovod, pokret; redovi, četvororedovi, dvoredi, vrste, niz; levaci, dešnjaci, prednjaci, itd. I sve to u smislu nerazlučnih delova jednog istog bića kolone, kao kad bi se govorilo o neotuđivim delovima ili zonama nekog pojedinačnog tela.

No comments: