Friday, August 29, 2014

Dnevnik Borislava Pekića 3. mart 1956.

Život na ledu, Službeni glasnik 2013, Copyright © Borislav Pekić 

ODLOMCI IZ DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA 

Subota, 3. mart 1956. 

Čitam Hegelovu Logiku = poezija kojoj su zapušena usta; u protivnom rezultat je ništavan, jer raspojasana ideja nije više ideja nego raspoloženje; Hegel je led čija je namena da zagrejava.

Zatim pisao Komentare za „Simfoniju Eroicu“ i razmišljao o Judi iz Kariota. Uostalom za kratko verme postao sam mu privržen, tako da mi se čini kao da sam preko njega u neposrednom dodiru sa sudbinom. Problem savremene kulture je besumnje Iskariotski; svet se tako prikazuje kao jedan u nedogled rascvetali Genzamanski vrt u kome ne možeš izmaći poljupcu, niti ga ne dati.

Jer kao što ti nosiš poljubac na usnama, tako postoji u nekom kutu vrta obraz na koga ćeš ga utisnuti. Između tvojih usana i tog nestrpljivog obraza nema ništa što bi se ticalo vaše teme. Najzad kakve razlike ima između vešala i krsta, ako je oboje neizbežno? 2draught
Koncept pristupnog monologa Večite Nastojnice; 30, 31, 32, 33 stranica komentara. (Problem jedne ontološki shvaćene memorije; dokazi za nemogućnost realističko psihološke memorije.) Skicirao temu filosofija i politika; kritički čitam Doktor Faustusa. S obzirom na odnos muzika - duh, nije postignuto ništa osobito, ništa izvan obične ilustracije.


Dok je u Faustusu muzika samo jedna od mnogobrojnih i simultanih nužnosti Leverkinove biografije, isto toliko nužna koliko i njegova paranoja, u „Eroici“ mora postati ona slobodom kojoj se sve podređuje. Zatim sredstva: ona nisu ni korišćena sem neka najpovršnija kao što su lajtmotivi i po neka muzički intonirana misao.

U „Eroici“ naprotiv sve ima da bude popravljeno, izmenjeno, modelirano u pravcu slobode. I sama „razumska sloboda“ ima da bude razvijena u svoju sopstvenu slobodu. Pisac mora da se ponaša prema temi (ja kažem temi, a ne događajima teme) kao Bog prema delu svoje ćudi.

Ali kako je moja ćud sistem principa koji reguliše moju nepredviđenost, a ćud moje teme, sistem koji reguliše njenu, čini se da naša simbioza umesto da bude van oba principa, mora da se povinuje i jednom i drugom. „Simfonija Eroica“ mora da bude nova, jer je novost njene starosti, u stvari, njena jedina racionalna realnost. Sve ima da bude reinkarnirano u čistom obliku. (Nova rečenica je ona koja otkriva dosada nepoznatu svoju izvesnost, čak i kada se služi sredstvima stare.)

No comments: