Tuesday, August 12, 2014

Dnevnik Borislava Pekića 28. januar 1956. (nastavak)

Život na ledu, Službeni glasnik 2013, Copyright © Borislav Pekić 

ODLOMCI IZ DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA 

28. januar 1956. (nastavak) 

 O reformama. Reforma koja se ne odnosi i na naravi, te ih ne oblikuje prema onome što je novo u njenim odredbama, nego se oslanja na ono što je staro u predmetima svoje akcije - prividna je i kratkotrajna. Ona pored propagandnog dejstva nema nijedno drugo koje bi je opravdavalo. (Ideja društvenog upravljanja privredom na osnovu koje je naša privreda reformisana ili preciznije: institucija radničkih saveta kao sredstvo društvenog upravljanja).

Jer stare navike stavljene pred dužnosti koje odgovaraju novim, ali ne uspostavljenim navikama, obavljaju svoj posao saobrazno sebi, dakle naopako s obzirom na nova načela. (Pre nego što se uspostavi opšta atmosfera kolektivizma, nemoguće je stvoriti efikasne institucije kolektivnog upravljanja. U tom pogledu Vlada je svoj posao počela natraške. Ona je, izvodeći reformu na starim navikama, došla u položaj čoveka koji je podužući kuću na starim temeljima, iznenada i na svoje zaprepašćenje uvideo da su oni preslabi za novu.)

Uistinu, ono što određuje trajnost reforme nije ona sama, nego vreme u kom je nametnuta, i način, koji je korišćen za njeno izvođenje. (Ako se ne diskutuje vrednost ideje društvenog upravljanja po sebi, čini se da je Vlada ispala brzopleta u oba pogleda: pošto je preuranila sa reformom - zahvaljujući pretenzijama, da nakon 1948. bude svetionik revolucionarnog socijalizma - ona je zakasnila sa načinom na koji je tu reformu izvela.

Ovaj „dekretski“ metod više odgovara nekom nestrpljivom despotu, nego socijalističkoj vladi.) Ovo je značajno da bi se značaj samih reformi više tražio izvan njih nego u njima, više u celokupnom podneblju njihovog zavođenja, nego u njihovoj ličnoj zamamnosti. Jer na kraju krajeva, procenjujući važnost jednog političkog dela, istorija nikad ne pita: „Kakve su bile njegove namere?“ nego: „Kakve su bile njegove posledice?“

(Doduše, posledice radničkog upravljanja preduzećima se niti vide, niti će se videti, jer komunisti nisu toliko naivni da poveruju doslovno svim načelima svoje ideologije. Ova reforma imala je isključivo spoljnopolitički značaj i ona se ne sme ozbiljno pretresati kao pokušaj preobražaja društvene privrede. Tako su bezmalo četiri godine posle svog osnivanja radnički saveti ostali samo romantičarska zabava revnosnih i preduzimljivih budala, zabava koja nikakvog dejstva nema na stvarno upravljanje privredom, osim što je katkad zapetljava.)

Pužad ili pužadizam . Kad Borba nipodaštava ovaj, po svojim vanjskim osobinama nesumnjivo smešan pokret, samo zato što je „nastao kao rezultat nesređenih ekonomskopolitičkih prilika u Francuskoj!“ onda komunistički dnevnik zaboravlja da su baš u okolnostima takvih nesređenih prilika i oni sami uzurpirali vlast; da su ti momenti, u versaljskoj Nemačkoj, razvijeni do golemih razmera, izlegli nacional-socijalističku stranku, da je na kraju krajeva i Oktobarska revolucija postala moguća samo posle poraza

Carske vojske na frontu i ekonomske krize 1917. Niko se ne pita niti lupa glavu oko toga zašto je dete rođeno ako je već rođeno. Umesto toga postaje interesantna njegova budućnost. Revenant
No svakako je da poreklo pužadizma određuje i neke od njegovih smerova. (Raspodela poreza.) No bilo bi smešno pod posteljom tražiti ono što na postelji treba da leži.


Kaže se da je parlamentarna grupa pužadista skupljena sa „kolca i konopca“, i da u njoj sem par izuzetaka nema izrazitog političara. A zaboravlja se da u toj slabosti leži otporna snaga jednog pokreta. Ja pretpostavljam pokret sa genijalnim vođom i vernim sledbenicima, pokretu koji bi ono što bi dobio na genijalnosti gubio na vernosti. Narodnom pokretu treba pamet jednog, a vernost svih. Tamo gde ima isuviše slavoljublja pokazuje se da pokret postaje gladan svoje dece.

(Montagnjari su se međusobno tako temeljno istrebili da je Thermidorcima ostalo da traže glavu samo ćutljivog Robespierrea i lepotana Saint-Justa ; sve ostale bile su već odrubljene. Boljševici su takođe očistili svoju stranku od preterane pameti, zadovoljivši se samo jednom jedinom, uostalom ni najboljom ni najplemenitijom.)

Važno: pledoaje pugadističkog parlamentarnog govornika o sazivanju Francuske skupštine staleža. (Prilikom debate o Guy Molletovoj investituri.)

Dnevnik: Pisao „Ponoćni ekspres“. Čitao Maratove govore; kakav siguran politički njuh! Kakva žestina! Članak: „Otkriven plan da se uspava narod i spreči donošenje Ustava“ remek je delo političke intuicije. Pa onda za Mirabeaua kome Marat želi: „večni kašalj hripavac“ i čije je zdravlje prava javna nevolja! Učio nešto malo za ispit. Progoni me gubitak vremena na tim tričarijama, jer ga nikad više neću moći da nadoknadim. Sutra ustajem u 7. 

No comments: