ODLOMCI IZ DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA
16. februar 1956
Čovek bi sa podjednako strasti hteo da se pretopi u istovetnosti, ali ako može i da sačuva sva svoja razlikovanja, do kojih mu je stalo. On bi voleo da ne strši tamo gde bi ga vetar mogao slomiti žestinom koja više ne bi bila podeljena; ali i da izbija iznad ravnice, tamo gde nije podeljena ni njegova svežina. Strah od nerazlikovanja.
U čemu je strast koja izgoni čoveka iz mira u lutanje. Nomadski duh može biti istrošen, a da se čovek ne makne sa mesta. On se može kretati pokrećući druge.
Zašto priznati neodoljivu opsesiju siline, koja obuzima automobiliste, kad pod svojim rukama oseća mašinu, koja ga nosi, a ne priznati da tu istu opsesiju doživljuje Vođa, koji oseća pod svojim vlasom podrhtavanje strahovite ljudske mašine, ili državnik koji pod svojim intrigama oseća kako se dešavaju stvari?
![Monk at the sea](https://farm4.staticflickr.com/3329/3346924642_3c70f32804.jpg)
Veliki su govornici uvek imali nešto demonsko u svojoj prirodi, nešto što je umelo da se nevidljivim kandžama domogne ljudskih strasti i da ih podigne na visinu rodoljublja? Zlatousti ? Najbolje je onome narodu koji nije imao svoju istoriju, ali se to može reći i ovako: najbolja je ona istorija koja je pravljena bez naroda.
No comments:
Post a Comment