Friday, June 13, 2014

Dnevnik Borislava Pekića 6. septembar 1955. (nastavak)

Život na ledu I, Službeni glasnik 2013, Copyright © Borislav Pekić 

ODLOMCI IZ DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA 

6.septembar 1955. (nastavak) 

Gospodin Beržere + Lutka od pruća + 227 strana Istorije Putovanja + Rike + krma Enejine barke . On neverovatno podseća na ( ). Dobija se utisak da sve drugo nije bitno. Jer lutka se može iskidati, što on i učini, Istorija Putovanja se ne mora otvoriti, Rike se može ubiti, i ne mora se ići u poslednje podrobnosti u opisivanju Enejine lađe. Ipak ostaje g. Beržere. To je jednako neumoljivo kao da je tu lutka, knjiga, pas i Eneja.
x
Danas sam razmišljao o tome koliko ljubav sadrži u sebi proračunatosti. Bar u početku mi ličimo na predavače koji u ruci drže tekst svojih osećanja. Mi unapred mislimo o stanjima koja će doći tek kasnije. Mi se pretvaramo da se stidimo spontanosti koja je naučena. A kad smo zbilja spontani, mi vređamo. Primer sa ( ): kad god sam bio spontan, ja sam je povredio. Kad god sam bio lažan i proračunat, ja sam joj laskao.
x
Najzad. Ton je uhvaćen. Čitajući dnevnik Antonija Bovisa , danas popodne, naročito to što je zabeležio 4. i 5. aprila, dobio sam sasvim jasnu sliku Dnevnika jednog konfidenta. Naravno poznavanje samog sebe radi ličnog popravljanja - to uopšte ne dolazi u obzir. Nikakva pedagoška igra okrenuta protiv svojih nagona. Uostalom nagona u bitnoj stvari i nema. Samo određenih činjenica.

On je izdao Vođu. I tačka. Bez nagona, čak i protiv svih nagona. Zatim je izdao još priličan broj ljudi. Opet bez nagona, ali više ne i protiv njega. Nagona je nestalo u svakom smislu. Čist i neposredan odnos između činjenice i činjenice. Bez teatra i bučnih gestova. On nije Leonid Njegovan koji ponekad dobije ton intelektualne naricaljke najmljene od morala. J. I. je naučnik kao Kvorls ili Bovis ta dva mentalna manijaka.

On se bavi čistim idejama matematike. Njegovo mišljenje kao proces mora, dakle, imati najstrožiji oblik jedne matematske operacije. Fabula se nalazi u dalekoj pozadini. Fabula je protkala njegovu misao, ali je nije bitno izazvala. Njegova misao ide nezavisno od fabule o čemu će posvedočiti dnevnik. Gotovo nigde (a to se vidi iz komentara Isidora Njegovana) misao nije eksplikacija fabule - pre bi se moglo reći da fabula tumači i ilustrira misao do mere do koje joj prethodi ili je razume.

Hronologija je takođe zanemarena. Iako dnevnik teče po datumima, prava se fabula uklanja od njega, izmiče mu i ostaje van domašaja očevidnosti. Mit o Judi je nešto više. On je samo nejasna magla koja okružuje kontemplaciju i predstavlja nevidljivo srce teme. Ukoliko to srce manje krvavi, dakle ukoliko je nevidljivije, utoliko je misao više oslobođena prividnih razloga. To ne sme biti dnevnik jednog potkazivača, nego dnevnik jednog matematičara koji potkazuje.
 x
Egzistencijalistička tetralogija. (Dnevnik, Pustolovine, S one strane Zida i Dvojnik G........) Kompozicija i faktura: Dnevnik u obliku dnevnih beležaka J. I. sa komentarima - predgovor i potekst izdavača, uostalom njegovog prijatelja. Pustolovine u dva pravca i sa dve teme koje se naizmenično menjaju: tema Pustolovine Davida Gnjide III pisara gradskog suda u B. pričana u prvom licu i tema logora 1944. godine o istoj osobi u trećem licu. S one strane Zida permanentan tekst sa simultanim mišljenjem Enrika i Marka. Dvojnik G........ u trećem licu sa odlomcima dnevnika nepoznatog čoveka.
x
Kada bih seo da pišem, obično sam imao na raspolaganju ne samo praideju, kako u vidu jasnog i bistrog raspoloženja, tako i u vidu izvesne teze, nego i čitave arke gradiva, podataka, komentara, naravno i bezmalo potpuno ucrtanu fabulu. U tom smislu moj je rad ličio na Zolain tehnički postupak. Čitav ciklus o Njegovanima radim i sada ovom metodom.

Međutim izvesne ideje, koje sam obično nalazio u svojoj sopstvenoj svesti, a ne u životu (doduše ova razlika je više nego idealna). Po nekoliko godina ranije od momenta kada sam u njihovo ime seo za mašinu, nisu sledile nikakvom prethodnom postupku. Tako sam napisao prvih pet pripovedaka iz zbirke Povratak. Kasnije sam otkrio da, iako pisane u prilično širokom razdoblju, te pripovetke pripadaju jednoj zajednici osećanja i da su samo varijacije na jednu istu temu, u biti egzistencijalističku.

Ovo otkriće, koje laska, jer pokazuje izvesnu doslednost u osnovnoj ideji, nateralo me je da koristeći se iskustvom stečenim u prvih pet pripovedaka, tezu razvijem kroz narednih pet. (Nepristrasno govoreći čini mi se da su one bolje od prethodnih, verovatno zato što sam obraćao pažnju na ideju koju sam u prvim, intuitivno sledio.) Pre nego što sam ih stavio na hartiju, upotrebio sam svoj stari metod.

Napisao sam čitavo brdo komentara i filosofskih razmišljanja. (Ova su razmišljanja na marginalijama poslužila za gradivo eseju, što ću ga staviti ispred zbirke.) Uprkos intuitivnoj sigurnosti kojom sam vodio ideju nesvesnu same sebe kroz Rampu, Nebo i Zemlju, Mostu preko reke, bio sam prinuđen da ove pripovetke iz osnova preradim kako bi geneza ideje dobila postupnost i dalje se preko Doma, Tamo gde golubovi lete i Prvog minuta života razvila u rešenje koga branim u svom eseju.

Ne tvrdim da je strogo naučni metod koga primenjujem u Njegovanima najbolji, ali je za mene oduvek imalo neocenjivu draž osećanje da golim mislima podižem jedan svet okrutno razdružen u životu, da vladam tim inkoherentnim pojedinostima zidajući od njih čitavu jednu sudbinu. Tako se u jednoj inspiraciji otkriva minimalna adaptacija božanske moći.

(Samoljublje i egocentrizam, narcisoidnost i oholost, te osobine koje prate talenat i nisu ništa drugo, nego više ili manje mutna svesnost te adaptacije.) Vlast koju pisac oseća i čini mu se da ima nad svojim junacima, nigde tako duboko ne izaziva zadovoljstvo kao u postupku njihovog rađanja. (U romanu pisac je vezan svojim vlastitim materinskim greškama. Rađanje je završeno. Pisac ako je dobar sledi prirodu koju je stvorio.)
 x
U nedelju bio kod oca. Osetio sam nešto kao grižu (osećaj koli bacila) jedan efemeran pokret uspomena. Sećanje i jeste neka vrsta stilizovane griže. Čovek uvek ponovo traži reviziju procesa u kome je osuđen i nastoji da u svoju korist povede one koji mu prete. Preobražaj Gregora Somse je jedna takva naknadna revizija. On želi da bude buba, ne zato što je to stvarno bio, nego zato što su to bili drugi.

Sasvim slobodno može se pronaći otac u hitinu u kome gmiže sin. Sačuvati svoju ljudsku prošlost - to znači sačuvati svoje konflikte sa njom čak i kada se ona pokazuje kao Dama sa krznom. Otac izgleda prilično loše. U stvari on se loše drži. Sterilni izraz bolnice. Nemoguće je u postelji imati drugo lice osim samrtničkog. Ko to uspeva nema dušu. Duša i jeste jedna zajednica probavljenih utisaka.

Ali otac je stvarno bolestan. Miokarditis sa aneurizmom i sklerozom aorte. Tako i smrt dobija svoje ljudsko ime. Osim toga on se oseća strašno napuštenim. Na takvoj udaljenosti čovek nikad nije dovoljno siguran da se na njega misli. Zato otac telefonira svakog dana. Ponekad ujutro i uveče. Čini se, naročito uveče, da je ražalošćen što smo kod kuće. Na taj način ga lišavamo draži samosažaljenja.

Dok sam bio zatvoren u samici, često sam želeo da niko ne misli na mene, da bih se dovoljno intenzivno smeo nauživati saučešćem kojim sam se tešio.
x
Čak i najbestrasnije talofite znaju poreklo ljubavi. ( ) želi da još budemo dva anđela koja izmenjuju duhovite epigrame. Dva „ormana za knjige“ prislonjena jedan uz drugog. U stvari ljubav je nedeljiva, moja devojko. Nigde telo sa svojim željama i duh sa svojim nadama, nisu tako celishodno spojeni kao tamo gde se nagon eksplicira spirituelnim razlozima, a duši pridaju razlozi i dokazi mesa. Koitus produžuje ljubav tamo gde ona obećava da izumre u plitkim anegdotama.

No comments: