Wednesday, June 04, 2014

Dnevnik Borislava Pekića 4. septembar 1955. nastavak

Život na ledu I, Službeni glasnik 2013, Copyright © Borislav Pekić 

ODLOMCI IZ DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA 

4.septembar 1955. nastavak 

Posle svake kiše grane sunce da osuši zemlju 
Posle svake pesme tišina upija zvuke 
Posle svake smrti dolaze grobari da uklone tela 
A šta je posle nas? Sunce, tišina ili grobari? 
Jer mi bejasmo kiša koja omekša kamen očeva 
I bejasmo pesma koja nam osakati decu 
I smrt za sebe. 
x
Danas sam išao u Biro na uglu Braće Jugovića da vidim ( ). Zajedno sa svoje dve prijateljice radi ona tamo na detaljnim planovima za Hemijski institut Prirodno-matematičkog fakulteta koji se podiže na prostoru bivše Glavnjače - Uprave državne bezbednosti za našu Republiku. Sad uviđam da sam pogrešio. Međutim, nisam mogao da očekujem da ću biti podvrgnut „ispitu zrelosti“ od strane jednog gospodina (za koga ujak misli da je podizao „Albaniju“ - zgradu nakaznu u svakom pogledu) koji mi se predstavio kao šef gradilišta.

Pošto mi je najpre nasrtljivo podneo pod nos nekakvu knjigu s njegovim komentarima uz nacrte Instituta, pošto me je pola sata gnjavio temama koje su mi ravnodušne - naročito u obliku u kome ih je on nudio - pošto je zaštitnički i smrtonosno učtivo pokazivao interesovanje za moje studije, veće nego što ga i ja sam pokazujem, pošto je najzad, očitovao svoj živ interes za umetnost - valjda je mislio da se sa ljudima koji nose bradu može govoriti jedino ili o Bogu ili o slikama - prešao je na lingvistiku sa lakoćom nilskog konja koji ulazi u baru.

Odista nisam ni izdaleka želeo da protivrečim gospodinu ( ) ako ni zbog čega onda zbog ( ). Ali postoji jedan oblik gnjavatora koga Huxley nije klasificirao, jedna vrsta čičaka sa pretežno intelektualnim preokupacijama čija su svojstva: neznanje i strpljenje. Gospodin (...) ima sva ta svojstva koja dozvoljavaju da bude uvršten u podgrupu intelektualnih čičaka nacionalne varijante.

Naši očevi i čitava ta srbofilska generacija, koja se godinama trudila da svim prokušanim sredstvima: nacionalnim vakcinama, patriotskim antisepticima, sačuva ne ovu zemlju nego poštovanje za žrtve koje su oni za nju podneli - kako su samu zemlju sačuvali pokazuje 1945. godina - kako su sačuvali poštovanje pokazuju ovi redovi - ti naši samodopadljivi očevi imaju jednu osobinu kojom se može podičiti svaki kandidat od rase: to je sposobnost za provokaciju.

Oni najpre izazovu raspru sa nama, a onda nas optuže za drskost što imamo svoje mišljenje, tamo gde je ono prema njihovom vaspitanju rasipnički luksuz. Ako smo baš toliko „agresivni“ (da upotrebim izraz tog pasioniranog skupljača narodnih izreka, koji je svoj dug narodu odužio na taj način što mu je podigao nekoliko javnih zgrada, posao koji ide u red zanata - po toj logici patriotizma jednog obućara očitovao bi se u cipelama koje pravi svojim sugrađanima), ako smo tako „neprijatni“ zašto uvek iznova nastoje da čuju naša mišljenja. Ja njegovo, nisam tražio.

Mene mišljenje gospodina ( ) ne interesuje ni u kom smislu. Ja ni na pustom ostrvu ne bih bio radoznao i želeo da saznam njegove koncepcije o umetnosti ili o tome u kojoj je meri urbanistika izraz nacionalne kulture.

Ali je zato gospodin - znajući unapred svoj povlašćeni položaj čoveka u godinama - insistirao da čuje moje. ( ) nema prava da bude ljuta na mene. Naprotiv. Pa ja sam skroz - i sad me je stid toga - bio najbedniji filistar koji je kao konj kome pokažu vrećicu sa ovsom klimao glavom na svaku reč gospodina ( ). (O T. -u i da ne govorim: on se pretvorio u medeni kolač.)

Ali onda upotrebih umesto „upravo“ reč „zapravo“ (što je i muzički i logički i gramatički korektno) stvar bez značaja za svakog kulturnog čoveka lišenog balkanskog inferiornog temperamenta i to se gospodinu ( ) koji uostalom kaže „zgrade među kojem“ i „mi smo namerni“ - pričinilo tako silno anacionalno i infamno da mi je prekorno rekao:

„Vi treba da govorite jezikom svoje majke, koji je - pretpostavljam - jugoslovenski!“ odgovorih: „Ja i govorim jugoslovenski gospodine!“ Na kraju krajeva ne mogu da razumem da jedan „intelektualac“, (...) ne zna koliko je to prostački raspravljati o jeziku kojim govori njegov sabesednik, a ne o onome što tim jezikom saopštava.
x
U pismu Kugelmanu oko 1871. Marx objavljuje „kao sledeći pokušaj Francuske revolucije (Marx je pogrešno procenio mesto tog novog pokušaja koji bi imao da produži rad Komune) razbijanje birokratsko-vojne mašine, a ne njeno predavanje iz ruke u ruku“, i svakako da je to „razbijanje, a ne predavanje“ prethodni uslov jedne proleterske revolucije, jer ona dolazi odozdo i izvan te državne mašine.



Ona je u uslovnom smislu narodna revolucija, jer iako oktobra 1917. nije u odlučnoj ofanzivi imala za sobom broj, dakle narod, priroda njenih zahteva u ime kojih je napala buržoasku demokratsku republiku, trebalo je da joj taj broj obezbedi. U stvari, masa je socijalističku revoluciju dočekala mnogo inertnije nego buržoasku. (Za njenu „narodnost“, međutim, nije bitan broj, nego smisao njenog programa.)

Što se tiče aristokratske revolucije, ona bi po svojoj tehničkoj izvedbi kao i po svome ne-narodnom, u smislu odsustva narodne saradnje, obliku pre zasluživala naziv puča ili prevrata nego revolucije. (Što ni u kom smislu ne umanjuje njen revolucionarni karakter, jer se revolucionarni značaj jednog pokreta ne može ceniti prema širini koju obuhvata, nego prema dubini do koje dopire.)

Po svojoj prirodi ona je prividno antinarodna, a po svom poreklu ona ne dolazi izvan - koliko, međutim, iznutra zavisi od toga sa koliko je uspeha završena infiltraciona faza - a pogotovu ne ispod državne mašine. Neizbežnost ovakve, na izgled kontaktorske i penetracione taktike je očigledna, kada se ima u vidu krajnja nepopularnost ideja koje ona zastupa.

Aristokratska oligarhija ne može računati sa brojem, kako zbog toga što se kvantitet suprotstavlja samoj prirodi oligarhije, tako i zbog svog programa. (Pri utvrđivanju u tekućoj fazi organizacionih oblika oligarhije, ne treba zaboraviti na sistem loža - masonerije.)

No comments: