Tuesday, June 10, 2014

Dnevnik Borislava Pekića 6. septembar 1955. (nastavak)

Život na ledu I, Službeni glasnik 2013, Copyright © Borislav Pekić 

ODLOMCI IZ DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA 

6.septembar 1955. (nastavak) 

Iz vesti BBC mreže od 3. septembra:

„(...) Ministri su zatražili od ministra spoljnih poslova g. Pinea da rasmotri pitanje novog protesta u Egiptu, Siriji i Španiji, povodom radio emisija na arapskom jeziku za muslimane u Severnoj Africi. Jedan predstavnik Ministarstva spoljnih poslova izjavio je da su izazivanja na pobunu iz Damaska skoro neverovatna. U Evropi radio Budimpešta nastavlja sa pozivanjem na pobunu u Maroku. (...) Kada je novi generalni rezident general Boaje de la Tur posetio oblast Ued Zema mesni marokanski prvaci izrazili su mu lojalnost. (...)“

Što madridski radio provocira pokolj Evropljana i podstiče domoroce na pobunu, to ima svog istorijskog opravdanja. Španija je oduvek imala revendikacije prema Francuskoj u ovoj kolonijalnoj oblasti, iako je veoma maloumno od falangističke vlade što se raduje jednom pokretu, koji je bar isto toliko antišpanjolski koliko i antifrancuski.

Ne postoji nikakva predohrana koja bi sprečila proširenje pobune na teritoriju Španije, naime ništa što bi učinilo da zaraza samoopredeljenja mimoiđe onaj deo Maroka koji se nalazi pod suverenitetom Madrida. Zar nije i interes Španije ugrožen u Ued Zemu gde su poubijani Francuzi? Što se tiče Egipta i Sirije, ove nezrele zemlje pate od „dečije bolesti revolucionarnog nacionalizma“.

Svaka bi revolucija htela da bude zarazna i da ima svetsko značenje. U tom podoficirskom somnabulizmu postoji seme jedne nove imperijalističke politike koja je inspirisala majoritet Egipta u politici Arapske lige, njegov nepomirljiv stav prema Izraelu kao istorijskoj činjenici

(pukovnik Naser je nedavno izjavio da Egipat nikad neće priznati Izrael, izjava paradoksalna kako zbog potpisa koga je egipatski predsednik stavio ispod Banduške deklaracije, tako i zbog istorijskog prava Jevreja na oblast Palestine) javna deklarisanja antizapadnjačkog stava, prihvatanje sovjetske ponude o isporuci oružja (koje je namenjeno ratu protiv Izraela i pritisku na Sudanski parlament).

Ali „koegzistencionalnu“ politiku Sovjeta najupečatljivije ilustruje radio Budimpešta. Njene emisije su nov dokaz da menjajući taktiku svetski komunizam nije izmenio i svoje ciljeve za čije ostvarivanje pobuna u prijateljskim zemljama nije poslednje sredstvo.
x
Mrak ima boju cveća koje se dugo sušilo u vazni. Ali on nema mirisa koji bi mu pripadao kao što prozračnost pripada nebu. On udiše mokar kamen i zgnječeno bilje, uzdah kloaka i govor koji se čuje iza zidova, prašinu sa obuće i bočice pokošenog sena. On nema svoj miris. On nema ni svoje lice, nego lice stvari na koje pada.

On ima vitkost stolice i zdepast je kao crkva, bledilo neba i ispucanu koru drveća. On ne dodiruje nego obavija. Zajedno sa senkama, koje nisu njegove, jer on nema ni senku, prolazi preko horizonta u obliku konja, labuda ili morskog psa. Ponekad uzme na sebe lik čoveka. Mrak nema biti, jer njegova je bit svetlost koje nema. Ni pokretljivosti, jer kad se pokrene njega nema.
 x
Ljudi se klasifikuju prema onome čemu se smeju. Smeh je nešto što mora da se obavi. Ma kada. Čovek se ponekad smeje sceni koju je video pre dvadeset godina. On se smeje i onome što će videti tek posle dvadeset godina. Etički smisao smeha ne vide filosofi nego deca. Smeh nije oružje za popravljanje sveta, nego prikriveno uništenje samoljublja.
x
Zar nisam imao pravo da kažem ( ) da se samo bezosećajni ljudi ljube ne misleći? Osećanje je nejasno formulisano mišljenje. Nije pitanje u tome da li me ona voli nego u tome da li ja volim nju? Biti predmet ljubavi može i saksija sa cvećem.

No comments: