Tuesday, June 24, 2014

Dnevnik Borislava Pekića 2. oktobar 1955.

Život na ledu I, Službeni glasnik 2013, Copyright © Borislav Pekić 

ODLOMCI IZ DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA 

2. oktobar 1955. 

Umetnost je minimalna adaptacija Božanske moći. Kome nije dano da vlada ljudima i stvarima, neka vlada robovima svoje mašte. Adhuc sub iudice lis est (“Predmet je još pred sudijom.”)

Raspravljati sa komunistima je „presipanje praznog u šuplje“. Oni zamišljaju da su tolerantni, ako dozvole kritikovanje premijere domaćeg filma ili direktora nekog voćarskog preduzeća. Ali dalje, upravo tako daleko da je pod nosem, tamo gde prestaju domaći filmovi i direktori počinju „revolucionarne tekovine u koje se ne sme dirati“. Najznačajnije tekovine zapravo su tek ljudi na vlasti.
 x
Sreo ( ). Opirala se da dođe k meni, tačno toliko koliko je bilo neophodno da zaključim da će ipak doći. Dizala je oči nebu i zaklinjala se da voli čoveka koji je „izvodi“. Ona je uvek imala nekog koji je izvodio. Jedno vreme sam to bio ja. U stvari ona svoju okolinu pravi budalastom. Sa izgledom kaluđerice i poročnom maštom, ona će daleko doterati. Priča mi o svojoj velikoj strasti: on je naime glumac.

Tako je čitava ta ljubav jedan kamerni teatar. Ona to voli i oseća se srećna kad pliva kroz scene. Ponovio sam joj ono što sam joj rekao kad smo se rastajali: „Ti praviš od života jednu lošu dramu, a bilo bi ukusnije da od loše drame praviš dobar život“. - Smeje se. Prema meni je oduvek bila iskrena, iako sam to ponekad mrzeo. Dok sam joj se udvarao predstavljala se tako sentimentalnom i romantičnom, kao da je tek sada izašla iz zavoda za mlade devojke.

Posle se ispostavilo da je njena mašta orijentisana u pravcu postelje. Ali da ljubi, ne, to uopšte nije u stanju. Jedino da izigrava ljubav: „Znaš“ - kaže – „šta mogu kad on voli da bude voljen!“ ( ) me podseća na spiritualnu ( ). Upoznao sam se sa tom visokom, pomalo koščatom devojkom, uska i bleda lica na nekoj zabavi kod Dž. Odisala je spiritualnošću kao sv. Avgustin. Mirisala je na tamjan i obožavanje.

Posle se ispostavilo da svojim ljubavnicima postavlja neprijatne zahteve. Uostalom možda i to spada u spiritualistički prosede! Čudno je međutim, da te iste stvari kod druge žene ne izaziva gađenje, a kod nje su očajno neprikladne: kao kupaći kostim u januaru. ( ) ipak nije od te vrste. Malo pažljivije promatranje otkriva kod nje sklonosti koje čine čast njenom idealizmu.

Dovraga! Kad pomislim da sam se mogao smrtno zaljubiti u ženu koja proročunato (ali ne iz savremenog shvatanja socijalne revolucije, nego iz lošeg poimanja svog vlastitog temperamenta) pravi od sebe kurvu! Najnezahvalniji posao je donositi sud o umetnosti i popravljati prostitutke. Moj prijatelj ( ) je tako imao nameru da ( ) „izvuče iz kaljuge“.

Doživeo je da ga je ostavila, jer nije „muškarac“. Čovek se mora držati vetra, inače će ga vetar oboriti. V. R. koji je poznaje kaže: „Ona izgleda tako euforično kao da je opštila sa Hristom“. deepimpact x
Podzemne žile (dramska trilogija o problemu kolaboracije.) Još ove godine završiću Uljeza u svetlost, a odmah bih zatim započeo sa jednom sotijom, koja bi imala da zauzme centralno mesto u trilogiji: moto bih uzeo iz Franceovog Priorata ili Priče o koštici koja je ubila sina jednog genija - no ovo implicira jednu aktivnost koja je u suprotnosti sa osnovnom idejom drame „totalne pasivnosti“ ili takođe iz Priorata - odgovor koga na pitanje Žanovo:

„Trebalo bi dakle umreti, pa da čovek bude nevin i miran“ daje France: „Pripazite se opet: umreti to je izvršiti čin čija se zamašnost ne da izračunati“.


Deo drame se događa pre, a deo posle dobrovoljne smrti junaka sotije. U prvom delu nastoji on da sve svoje radnje, svoje misli, svoje učešće u životu svede na najminimalniju i, po posledicama irelevantnu, meru. No uspeva jedino da iz njegovih nevinih i najbanalnijih radnji proizilaze dalekosežne posledice, zbog kojih on pati.

Kad se najzad odlučuje da umre da bi zadržao svoju nevinost, (iako je ta smrt samo fiktivna - on jednostavno iščezava u jedno privatno ilegalstvo, dolazeći u istu sredinu kao drugi i nepoznat čovek) ima prilike da na najsvirepiji način uvidi koliko čak i „smrt kao nedelanje“ zaista predstavlja gest čije se posledice ne daju izračunati.

Što se tiče rešenja ostaje otvoreno pitanje ima li sada više nekog smisla pokušaj da se nesreća popravi? Stvarna smrt ili jedno stapanje sa masom koja ruši?

No comments: