Monday, February 07, 2011

SKAKAVCI III KNJIGA (VIdeo)

SKAKAVCI III KNJIGA (VI deo)
Publikovano u Godine koje su pojeli skakavci, knjiga treća- Beograd, Službeni glasnik, 2010, Copyright © Borislav Pekić. Copyright © JP Službeni glasnik 2010

Ma­la en­ci­klo­pe­di­ja an­tič­kog i sred­njo­ve­kov­nog tam­no­va­nja

Op­ti­mist ve­ru­je da je pr­vi raj bio u Ede­nu, bož­jem vr­tu na Is­to­ku. Pe­si­mist, s do­sta raz­lo­ga, uosta­lom, sum­nja da je taj to­li­ko hva­lje­ni i že­lje­ni raj bio, za­pra­vo, za­tvor. U naj­ma­nju ru­ku, vr­sta bla­go­slo­ve­ne kon­fi­na­ci­je, u ko­joj je za­tvo­re­nik pri­vi­le­go­van po­stu­pak i li­ša­va­nje ze­malj­skih bri­ga pla­ćao od­su­stvom slo­bo­de. Iz to­ga sle­di da je čo­vek oslo­bo­đen tek kad je iz Ede­na iz­ba­čen, a iz to­ga mrač­na, omi­no­zna isti­na da ga je rop­stva oslo­bo­dio greh. Na slo­bo­du je on, da­kle, ka­žnjen. Da­lje si­lo­gi­zi­ra­nje ne­mi­nov­no bi nas, s pre­mi­se na pre­mi­su, do­ve­lo do za­ključ­ka da je na­ša ci­vi­li­za­ci­ja iz­dr­ža­va­nje dav­no do­su­đe­ne ka­zne, što bi da­lje do­ka­zi­va­nje nje­nog za­tvor­skog mo­de­la i rop­ske pri­ro­de či­ni­lo iz­liš­nim.

Za­to se ne­će­mo ba­vi­ti me­ta­fi­zič­kim iz­gle­di­ma na­šeg po­sto­ja­nja i ko­ri­sti­ti zi­do­ve smr­ti, ko­ji­ma smo sa svih stra­na op­ko­lje­ni, da bi­smo do­ka­za­li na­še do­ži­vot­no za­tvo­re­niš­tvo čak i u naj­sa­vr­še­ni­joj slo­bo­di. Ba­ci­će­mo sa­mo po­vr­šan po­gled na mor­fo­lo­gi­ju ljud­skog su­žanj­stva.

Ne­ka vr­sta ap­sa­ne bi­la je i No­je­va bar­ka, pre­te­ča bri­tan­skih plo­ve­ćih tam­ni­ca, bro­do­va-za­tvo­ra, zva­nih hulk, iz pre­dic­ken­sov­skih vre­me­na. Ali se pr­vim za­tvo­rom u da­naš­njem smi­slu mo­že sma­tra­ti ru­pa u ko­ju su je­vrej­skog pra­o­ca Jo­si­fa ba­ci­la ro­đe­na bra­ća, što nam ta­ko­đe, ne obe­ća­va mno­go.

94

Oči­gled­no je da su pr­vi za­tvo­re­ni­ci rat­ni za­ro­blje­ni­ci ko­ji su pre­ži­ve­li po­raz na bo­jiš­tu i su­mar­nu eg­ze­ku­ci­ju što mu je po tra­di­ci­ji sle­di­la. Me­đu ci­vi­li­zo­va­nim na­ro­di­ma an­ti­ke i hriš­ćan­skog sred­njeg ve­ka sud­bi­na ugled­ni­jih za­ro­blje­ni­ka naj­češ­će je re­ša­va­na ot­ku­pom, sve do ver­skih ra­to­va ko­ji su, sle­de­ći zi­lot­ske ci­lje­ve, pret­po­sta­vlja­li pot­pu­nu ani­hi­la­ci­ju po­be­đe­nog ne­pri­ja­te­lja, uko­li­ko ne pri­sta­je na po­krš­ta­va­nje.

Ta­ko ste­če­no ro­blje je, ako je ras­po­la­ga­lo po­seb­nim spo­sob­no­sti­ma i obra­zo­va­njem, ko­riš­će­no u dr­žav­noj slu­žbi Rim­ske im­pe­ri­je (ser­vi pu­bli­ci po­pu­li Ro­ma­ni), sti­ca­lo pri­vi­le­gi­je, ugled, bo­gat­stvo i do­spe­va­lo do naj­vi­ših po­lo­ža­ja u ze­mlji, na­ro­či­to po­sle prin­ci­pa­ta, od vre­me­na im­pe­ra­to­ra Kla­u­di­ja do im­pe­ra­to­ra Ar­ka­di­ja. (Napomena: W.W. Buckland: A Text-book of Roman law from Augustus to Justinijan. Cambridge University Press, 166, p. 66.)

Si­ro­ti­nja je, u me­đu­vre­me­nu, ko­riš­će­na za teš­ke ra­do­ve. Tra­jan pri­si­lan rad, ne­li­ce­mer­na pret­hod­ni­ca vik­to­ri­jan­skog pe­da­goš­kog vla­če­nja vu­ne, ču­pa­nje per­ja, ple­te­nje pru­ća, bolj­še­vič­ke kla­sne ko­rek­ci­je ti­pa Ma­ka­ren­ka i ger­man­skog „ra­da ko­ji oslo­ba­đa“, sto­pio se po­zni­je s in­sti­tu­ci­jom rop­stva, na po­čet­ku u pot­pu­no­sti ar­bi­trar­nom, od vo­lje go­spo­da­ra za­vi­snom, slič­nom dik­ta­tu­ri pro­le­ta­ri­ja­ta ko­ju je za na­šu upo­tre­bu Le­njin de­fi­ni­sao kao „ni­čim neo­gra­ni­če­nu vlast“, ka­sni­je li­mi­ti­ra­nu stro­gim za­ko­ni­ma, o ko­ji­ma nas oba­veš­ta­va­ju za­ko­no­dav­ci an­ti­ke, po­čev­ši od So­lo­na. Do­ma­ći greš­ni­ci, ma od ko­je vr­ste, iz­jed­na­ča­va­ni su s ro­bo­vi­ma, sa­mo bez na­sled­nog sta­tu­sa, i sla­ti gde i ovi: u ru­do­ko­pe, se­o­ske mli­no­ve, na ga­li­je, polj­ske ra­do­ve; ta­mo gde, ako se ga­li­je iz­u­zmu, od­la­ze i da­nas.

Tek od XVI ve­ka ar­bi­tri­ran sta­tus za­ro­blje­ni­ka se me­nja. Go­di­ne 1625. hu­ma­nist Hu­go Gro­ti­us pi­še De ju­re bel­li ac pa­cis (O za­ko­nu ra­ta i mi­ra), gde bi­ra­nim re­či­ma do­ka­zu­je pra­vo po­bed­ni­ka da u rop­stvu dr­ži po­be­đe­ne, prem­da kao eko­no­mič­ni­ju za­me­nu pre­po­ru­ču­je ot­kup, a već 1648. Westphal­ski mir, okon­ča­va­ju­ći evrop­ske ver­ske ra­to­ve i za­ro­blje­ni­ke oslo­ba­đa­ju­ći bez ot­ku­pa, ozna­ča­va kraj nji­ho­vog pro­iz­volj­nog tret­ma­na. (Ota­da se, na­i­me, po me­đu­na­rod­nom pra­vu, u traj­nom rop­stvu mo­že dr­ža­ti sa­mo sop­stve­ni na­rod.)

Za­hva­lju­ju­ći uva­ža­va­nju re­ci­pro­ci­te­ta, nji­hov će se prav­ni sta­tus stal­no po­pra­vlja­ti da se, naj­po­sle, tak­sa­tiv­no od­re­di i za­ga­ran­tu­je od­lu­ka­ma Haš­ke kon­ven­ci­je iz go­di­ne 1899. i 1907. To­kom Dru­gog svet­skog ra­ta ovi su se pro­pi­si pro­vo­di­li ka­ko gde, ka­ko ka­da, ma­nje u skla­du s nji­ho­vim hu­ma­nim na­lo­zi­ma, vi­še sa spo­sob­no­sti­ma ne­pri­ja­te­lja za ne­hu­ma­nu re­tri­bu­ci­ju, če­mu je do­kaz ma­že­nje An­glo-Ame­ri­ka­na­ca u ne­mač­kom Of­fla­gu i Sta­la­gu i zlo­sta­vlja­nje za­ro­blje­nih pri­pad­ni­ka slo­ven­skih ar­mi­ja, ali ni­je mal­tre­ti­ra­nje tih istih An­glo-Ame­ri­ka­na­ca od ja­pan­skih tru­pa.

Ta­ko je sud­bi­na rat­nih za­ro­blje­ni­ka odvo­je­na od sud­bi­ne „do­ma­ćih“.

Ka­ko su kri­mi­na­li­stič­ke te­me re­ša­va­ne u pri­mi­tiv­nim za­jed­ni­ca­ma vi­di se po obi­ča­ji­ma sa­vre­me­nih di­vlja­ka. O nji­ho­voj ju­ri­spru­den­ci­ji auto­ri­ta­tiv­no je pi­sao Bro­ni­slaw Ma­li­now­ski u ese­ju Cri­me and Co­stu­me in Sa­va­ge So­ci­ety. (Napomena: Bro­ni­slaw Ma­li­nowsky, Cri­me & Cu­stom in Sa­va­ge So­ci­ety, Ru­tled­ge & Ke­gan Ltd., 1961, str. 71–129.)

Poš­to se po­ža­lio na si­ro­maš­tvo an­tro­po­loš­kih ra­do­va na po­lju obi­čaj­nog pra­va pri­mi­tiv­nih ple­me­na, te is­ta­kao do­pri­no­se Ste­in­met­za i Durk­he­i­ma u raz­u­me­va­nju za­čet­ka ka­žnja­va­nja u hu­ma­noj po­ve­sti i oš­tro kri­ti­ko­vao Mor­ga­no­vu te­o­ri­ju, ko­ja je na te­me­lju mi­ta o ko­lek­tiv­noj že­nid­bi iz­ve­la pret­po­stav­ku o grup­noj od­go­vor­no­sti, grup­noj prav­di, grup­nom vla­sniš­tvu – ukrat­ko, o ra­nom ko­mu­ni­zmu – on je do­ka­zi­vao po­sto­ja­nje in­di­vi­du­al­nog pra­va, po­je­di­nač­nog ka­žnja­va­nja za pre­kr­ši­o­ce i kod di­vlja­ka. In­sti­tut, pa ni po­jam za­tvo­ra, ni­ti je po­sto­jao, ni­ti da­nas po­sto­ji.

Ve­ro­vat­no i usled eko­nom­skih raz­lo­ga ko­ji ne do­puš­ta­ju sku­pu or­ga­ni­za­ci­ju ka­kvu pret­po­sta­vlja odr­ža­va­nje jav­nih ka­zni­o­ni­ca. Me­la­ne­zij­ska ple­me­na Tro­bri­and­skog ar­hi­pe­la­ga za ma­nje kri­vi­ce pri­me­nju­ju re­kom­pen­za­ci­ju, slič­nu na­šoj gra­đan­skoj odšte­ti. Za te­že sle­di pro­te­ri­va­nje iz za­jed­ni­ce (se­la). Sa­mo naj­te­ži zlo­čin, kao što je exo­ga­mia (ogre­še­nje o to­tem­ski za­kon ma­tri­jar­ha­ta, lju­bav­na ve­za s krv­nom srod­ni­com), iz­i­sku­je smrt. Pa ni ta­da se kri­vac ne po­gu­blju­je. On vr­ši sa­mo­u­bi­stvo. Poš­to greh jav­no obe­lo­da­ni, sve­ča­no ode­ven ska­če s vi­so­ke pal­me.

Iz­gle­da da do­bro­volj­no ska­ka­nje s pal­mi, ma­da je ovih u iz­o­bi­lju, u na­šoj me­di­te­ran­skoj ci­vi­li­za­ci­ji ni­je bi­lo na­ro­či­to po­pu­lar­no. Ni­ko ni­je hteo sam da ska­če. Sre­ćom, već se uz­na­pre­do­va­lo do prav­ne dr­ža­ve, pa je imao ko da in­ter­ve­ni­še. Ta­ko se sti­glo do za­ko­ni­tog gu­ra­nja lju­di sa Tar­pej­ske ste­ne. U do­ba lex ta­li­o­nis, va­vi­lon­skih za­ko­na, ko­ji su pro­pi­si­va­li da se nad zlo­čin­ci­ma iz­ve­de oš­te­će­nje ko­me su oni pod­vr­gli svo­je žr­tve, tam­ni­ce u mo­der­nom smi­slu, po­go­to­vu za ši­ro­ke na­rod­ne ma­se kri­va­ca, ni­su ni po­treb­ne. U njih na du­že vre­me od­la­ze ugled­ni­ci, a ta­da su vi­še ta­o­ci ne­go greš­ni­ci.

He­le­ni u azi­jat­ski ha­os uno­se ma­lo vi­še re­da. Ho­mer će u XVI­II pe­va­nju Ili­ja­de opi­sa­ti Ahi­lov štit s od­sli­ka­nom sce­nom su­đe­nja. Spe­ci­ja­li­sti za an­tič­ke za­ko­ne i da­nas se spo­re oko ju­ri­dič­kog zna­če­nja pri­zo­ra ko­me je te­ma pla­ća­nje odšte­te po­i­ne (krv­ni­ne za ubi­stvo čo­ve­ka). (Napomena: Do­u­glas M. Mac­Do­well, The Law in Clas­si­cal At­hens, Tha­mes & Hud­son, 1978, str. 19.)

O tam­ni­ci spo­me­na ne­ma. Pr­vi su pi­sa­ni za­ko­ni Dra­ko­no­vi (621. go­di­ne pre Hri­sta?). Kraj­nje su ele­gant­ni i jed­no­stav­ni. Za sve kri­vi­ce obe­ća­va­ju smrt. (Napomena: Plu­tarh, Ži­vo­to­pi­si – So­lon.)

Ni ta­da, da­kle, po­tre­be za jav­nim za­tvo­ri­ma ne­ma. Osim, da­bo­me, da se osu­đe­ni­ci dr­že ne­gde dok se ne smak­nu, jer su i on­da va­ži­le da­naš­nje „osno­va­ne sum­nje“ da su osu­đe­ni­ci na smrt sklo­ni bek­stvu. Dra­ko­no­ve za­ko­ne za­me­nju­ju So­lo­no­vi iz 409. go­di­ne pre Hri­sta. U nji­ma – upa­dlji­vo bla­žim, ra­zno­vr­sni­jim – kao naj­te­ža ka­zna, mi­mo po­gu­blje­nja, pred­vi­đa se pro­gon­stvo. (Ne tre­ba ga me­ša­ti sa de­se­to­go­diš­njim ostra­ki­zmom, me­rom zaš­ti­te de­mo­sa od ti­ra­ni­je po­pu­lar­nih moć­ni­ka.)

Ni u po­zni­jim za­ko­no­dav­stvi­ma du­go­roč­no utam­ni­če­nje ne­ma ni­ka­kvu ulo­gu. Nje­go­ve se ne­u­god­no­sti za­me­nju­ju „sta­vlja­njem kriv­ca van za­ko­na“, ati­mi­jom. Naj­pre u zna­če­nju od­u­zi­ma­nja svih gra­đan­skih pra­va, što je do­puš­ta­lo ubi­ja­nje obe­le­že­nih i na te­ri­to­ri­ji Ati­ke ži­vot im či­ni­lo ne­mo­gu­ćim, pa je rav­no bi­lo pro­gon­stvu; po­tom, ka­sni­jim ko­dek­si­ma, u bla­žem zna­če­nju re­duk­ci­je sa­mo ne­kih od tih pra­va. Gr­ci su su­vi­še ce­ni­li slo­bo­du da bi do­puš­ta­li za­tva­ra­nje atin­skog gra­đa­ni­na, prem­da i za to ima pri­me­ra: Ekle­sia, skup pu­no­prav­nih atin­skih gra­đa­na, mo­gla je na­re­di­ti kon­fi­ni­ra­nje kriv­ca na jav­nom me­stu to­kom pet da­na i no­ći, ali su na­še du­gač­ke ka­zne li­še­nja slo­bo­de ne­po­zna­te.

Pa i ta­da kri­vac ni­je kao da­nas skri­van od po­gle­da jav­no­sti. Ka­zna se i sa­sto­ja­la u to­me da joj bu­de iz­lo­žen. Osta­la za­to­če­nja ni­su sud­ska, tran­zi­tor­na su. Kri­vac se dr­ži iza bra­ve dok se ne iz­ve­de na sud; dok se, ako je na smrt osu­đen, ne po­gu­bi, ili, ako je odšte­tom ka­žnjen, dok ovu ne pla­ti. (Na ne­ko­li­ko da­na „za­tvor­skog“ jav­nog iz­la­ga­nja mo­gli su bi­ti su­đe­ni i za­vod­ni­ci uda­tih že­na, ali je za­vla­če­nje re­na u gu­zi­cu i ču­pa­nje pu­bič­nih dla­ka, ko­je je vr­šio osra­mo­će­ni muž, češ­će bi­ra­no.) (Napomena: Arist­hop­ha­nes, Clo­uds.)

U svo­jim naj­te­melj­ni­jim prav­nim ak­ti­ma, u za­ko­ni­ma Dva­na­est ta­bli­ca, Av­gu­sto­vom, po­zni­je i u Ju­sti­ni­ja­no­vom ko­dek­su, ni Rim ne pred­vi­đa tam­ni­ce kao po­seb­na me­sta iz­dr­ža­va­nja ka­zne li­še­nja slo­bo­de sa pri­sil­nim ra­dom. Njih eko­no­mič­no za­me­nju­ju polj­ske ko­lo­ni­je, rud­ni­ci, ga­li­je, gla­di­ja­tor­ske are­ne.(VII deo OVDE)

2 comments:

Gundjalo said...

Sjetih se - godina (cini mi se) '94., upala bubrega, petodnevno ispitivanje u Podgorici,na +40'C i III Skakavci,procitani u jednom dahu.E,na muci se poznaju prijatelji!

(published by Ljiljana Pekić) said...

Dragi Gunđalo,
Eto kako svako zlo ima i svoje dobro. Ne možda često, ali glavno je prepoznati i biti zahvalan za mala dobra i mala olakšanja.
Srdačan pozdrav.