Thursday, March 05, 2015

Dnevnik Borislava Pekića Komentari II deo 4-1959 do 1965.

Život na ledu, Službeni glasnik 2013, Copyright © Borislav Pekić 

ODLOMCI IZ DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA 

Komentari Simfonije eroice II deo 4-1959. do 1965. godine 

#78) Dva smera: 

Adam: Ono što čovek prisno doživljuje, pod uslovom da je u neposrednom doticaju sa predmetima jeste gipkost, nepostojanost, bestidna prevrtljivost, ćudljivost njihovih mena! Dotle, ja vam ne protivrečim gospodine Iskariotiću, ali ja daleko od toga da tu poročnu nestabilnost smatram logičnom, ne mislim ni da je korisna za mene. Naprotiv, ona me maltretira, jer me primorava da se i sam brzopleto menjam da bih usvojio stanje koje sam zatekao, pošto ga nisam juče ostavio.

Juda: U tome i jeste vaša pogreška Adame, što vi usvajate stanje umesto da ga budete! Vi dopuštate da vam se ono nametne umesto da mu uvek tačno, uvek spontano ležite. Od trenutka do trenutka da ste sa njim u jednom zajedničkom, širokom toku dešavanja. Na ovaj način, promena postaje teskoba, jer se ne priznaje iako se poznaje. Šta, vi se ne želite menjati?

Adam: Ne želim da se podvrgavam promeni. Želim da je izazovem. Stvarno ni to. Izazvana promena uvek je i ona kojoj se podvrgavamo, mada ona koju smo izazvali više nije ona kojoj se podvrgavamo. U međuvremenu promena se promeni, razumete li me? Jednostavno postane nešto što niti smo izazvali niti želimo.

Juda: Korisna, lucidno usmerena promena, svrsishodna, zar ne? Nešto makar i sa sutrašnjim smislom koji je u samom izvođenju promene samo larviran? Koješta, to nije nikakva promena!? To je samo promena položaja svesti prema nepromenjenoj srži. Srž se time ni za dlaku nije izmenila!

Adam: Ona se nikad i ne menja. Inače bi čitavo unutrašnje saznanje bilo prosta čulna obmana. Jedna optička iluzija. Verujete li vi u tu nepromenljivost našeg ličnog, tako reći privatnog, unutrašnjeg praplana?

 Juda: Nimalo. Ne verujem u ma kakvu definitivnost ma čega.

Adam: Nećete da verujete ili odista spontano vam se iskazuje da je nema?

Juda: Neću, a onda mi se ona iskazuje kao nepostojeća. Zaboga dokle ćete sterilizirati volju u nekakve epruvete sa razblaženom kiselinom refleksija. Čulnost u kratkim moždanim pantalonicama!

 Adam: Čulnost u skamijama, rađe! Uostalom instinkt vas zavodi i vi ga sledite pre nego što ste sebe zaustavili. Kinematografska iluzija. Vi sami sebe doživljujete kao film. Nepristrasno sudeći za vašu strelovitu izmenljivost nije kriva nepostojanost vašeg bića nego mehanizam vaših čula. I suviše se stroj senzibiliteta kroz koji se gledate brzo pokreće, da bi u pokretu prepoznali jedan dubok, odavno pripremljen i nužan mir.

Juda: Prema tome izlazi da ono što je mrtvo po čulima živo je po svojoj prirodi, a ono što je po njoj mrtvo živo je po čulima. Materija živi, samo je život mrtvilo.

Adam: Upravo to. Nisam se mogao bolje izraziti nego što ste vi to učinili, ne slažući se sa mnom.

 Juda: U tom slučaju ja ne vidim zašto vas promene plaše, jer one ne mogu uticati na vašu stalnost?  

Adam: Na moju pravu, sasvim početnu stalnost ne, ali remete saznanje te stalnosti, postojanost saznanja stalnosti.

Juda: Remete sudbinu? Adam: Pogrešno, ne sudbinu koja ne može biti poremećena nego moju svesnost sudbine. northkoreannuclearpoker

Juda: Šta čovek dobija ako je svestan svoje sudbine?


 Adam: In primo: mir, jer je načisto sa sobom; in sekundo: osećaj neodgovornosti, što je samo komponenta tog mira.

 Juda: „Sve što činim jeste, jer činim ono što već jeste“, zar ne? Ali šta biva ako nismo zadovoljni sudbinom?

Adam: Znajući je možemo je „možda“ izopačiti. Ne mislim otkloniti, nego jednostavno izraziti jedno od njenih mnogobrojnih značenja. Time ispunjavamo onu formu sudbine koja nam najviše leži.

Juda: Izigrati je?

Adam: Možda, ali ne celu, nego samo jedan od njenih izgleda. Izigrati najgori, najnepodnosiviji od njenih izgleda. Banalno rečeno ako čovek mora da umre, time još nije elementarno uređen način na koji će to učiniti. Onda se njegovo lukavstvo sastoji u izboru najlakše smrti. Razumete li me?

Juda: To je izigravanje sudbine u pojedinostima, u izgledu. U ogromnom mnoštvu pojedinosti, pri čemu čovek gaji nadu da ona nije ništa drugo do suma pojedinosti, i da nema bitka izvan tih pojedinosti, koje mi ne ispunjavamo ...

Adam: ... i ne ispunjavajući ih, posredno ne izvršujemo ni sudbinu u celini. Lepo smišljeno. Ali ja nisam mislio na izneveravanje sudbine nego na njenu adaptaciju. Na to da je naprosto preudesimo prema formatu svoje svesnosti, ne remeteći njen osnovni tok.

Juda: Ne nalazite li da vi nešto što prethodi saznanju podvrgavate njegovim sredstvima, ali tako kao da su ta saznanja slobodna od uzroka koji je sudbina. Mislim, da li se mi u borbi sa sudbinom obraćamo upravo jednoj od njenih formi. Tako se može desiti da saznanje koje smo pripremili kao odbranu od sudbine, bude njena prethodnica koja će nas naseliti. Jer kome se mi obraćamo, kome se vi zapravo obraćate za uviđanje sudbine - saznanju! A šta ako je saznanje vid u kome se neminovnost pojavljuje?

Adam: Saznanje jednako može biti i prvo i drugo. Naime i moje i sudbinsko, pri čemu moje ne znači protivsudbinsko, nego samo mimosudbinsko. Da moje čisto ja, golo, od refleksije oslobođeno ja, bezdodirno ja, ja kao prosta neposredna protivrečnost između njega i svoga neja - nije sudbinsko meni se čini apodiktično, jer onda ne bi doznavali sudbinu kao presiju nego kao volju. Nešto u nama mora postojati da se na njemu vrši zakon. A to ne sme biti zakon nego nešto njemu irelevantno, jedno bezakonje ako hoćete u koje sudbina unosi red. Zar onda to ja ne može razvijati svoje saznanje mimo onoga koje joj je diktovano sudbinskim ustrojstvom njegovih budućih formi? Zar onda ono ne može razvijati jedan revolt, koji nije određen unapred nego spontan kao varnica iz trljanja dva drveta?

Juda: Ne znam. Nisam mislio na to rešenje. Uvek sam držao da ili ima sudbine, a onda nema ničeg osim nje, ili je nema, i ima svega osim nje. Nisam verovao da je na taj način i ima i nema.

Adam: Sama arhitektonika uma protivi se takvom interpoliranju. Kada bi tako bilo, mi ne bi raspravljali o sudbini, jer ideja sudbine ne bi ni postojala.

Juda: To znači sve postoji o čemu imamo ideju ... Adam: Uz ono naravno što takođe postoji iako o njemu nemamo nikakvu ideju. Juda: Vi saznajete sudbinu, ja je doživljavam. Zato se naše slike o njoj ne poklapaju.

No comments: