Tuesday, March 03, 2015

Dnevnik Borislava Pekića Komentari II deo 2-1959 do 1965.

Život na ledu, Službeni glasnik 2013, Copyright © Borislav Pekić 

ODLOMCI IZ DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA 

Komentari Simfonije eroice II deo 2-1959. do 1965. godine 

#14) I kad u Judinom dnevniku, koga je ukrao pri pregledu njegovih papira, što je kao intimni prijatelj obavio posle sahrane - (kako ga je samo samo sa sladostrašćem čitao: „Polako Davide, uvek ima dovoljno vremena“) - dođe do mesta na kome njegovo prijatelj jednim ironičnim osmehom poriče Golijatovo postojanje, poriče da taj čovek, taj neustrašivi neprijatelj naroda i Davida, lično uopšte postoji, on najednom mora da ga prevede u život nekoga ko mu je na domaku.

Što je izbor pao na doktora Jürgena ne mora značiti ništa drugo do jednu olakšavajuću okolnost izvođenja. (Ipak podsećam na jednu afričku pripovetku koju ću kasnije navesti.) Bitno je ovde otelotvorenje Golijata. Golijat postaje doktor Gestapoa Hano Jürgen. Neprijatelj je sada blizu i ne može biti izbegnut. On se naprosto dešava Davidu kao elementarna nepogoda, ali je sada događanje zaista van Davida i slobodno možemo biti mirni - David neće ubiti doktora Jürgena.

Prividno zato što ga je preduhitrila kap, stvarno međutim zato što ideja efikasna u jednom svetu ne mora imati prednosti u drugom, u ovom slučaju stvarnom svetu „Cvetnog trga 11“. Davidov neuspeh je obrtanje mita naopako: poslednji i odlučni udarac pripada ipak Golijatu i Davida po izlasku iz Jürgenovog stana ubija iz puškomitraljeza jedan preplašeni Nemac.

(To je zapravo noć pred 20. oktobrom 1944. godine.) No on i ne zna da umire. On ne zna kad već nije. (Opis mehanizma njegovih radnji posle nalaženja Jürgenovog leša u kadi, mora biti toliko materijaliziran, tako sav u izgledu, da iz opisa sledi potpuna nemogućnost postojanja jedne jedine misli u Davidovoj glavi.)

 (...) onaj unutrašnji gravitacioni sistem svake posebno ničim ne poremeti. S druge strane Vođino bekstvo sme, makar i u metodološke svrhe, biti shvaćeno kao njegova smrt za konsternaciju kojoj je pripadao kroz nekoliko stotina stranica romana. Da li se ona pokazala nezavisna u smislu jedne zatvorene, nedejstvujuće smrti? Da li je Vođino biće postalo definitivno (pod stalnom hipotezom da se bekstvo iz logora uzima kao smrt) i nije se ni za dlaku promenilo, posthumno, činjenicom da je sto ljudi umoreno za odmazdu? pajamasmedia

#32) Osećam se opkoljen mrtvacima. Ideja iz gornjeg stava je raspoloženje izraženo u ovom. U romanu ovo raspoloženje postaje jednim lajtmotivom. Lajtmotiv nasleđa, koji je po svojoj prirodi sablasan, objavljuje se rogom


 #33) Danas mi je rešenje bilo iznenada nametnuto. U početku je cilj ovih komentara bio utvrđivanje relacije između neraspoloženja i ideje o njemu, pri čemu se podrazumevalo ono prvo kao akt mog spontaniteta. Sada, međutim, njihov cilj postaje sam taj akt.

#36) Iskreno govoreći nadam se da će mi dok pišem ove komentare da postane nešto jasno. Za sada se istina pokazuje u obliku munje, koja zasenjuje i zadržava se duže od same sebe jedino kao oštar bol u očima.

#37) Oštar bol u očima! Onda oči zatvaram, ali iako više nema praska kojim se istina objavila, ostaje oštar i gnjecav bol da me na nju seća.

#38) U pošetku imao sam nameru da se držim izvesnog reda koji je uobičajen u izlaganju principa, ali kad sam otkrio (i to je bilo danas popodne u mojoj stolici „za razmišljanje“) da su moji principi izvedeni neposredno iz moje sadašnje slobode, da oni ne jamče za sutrašnju i ne pamte jučerašnju, ja - naviknut da principe uzimam kao konstante - osetio sam duboko i gadno neiskrenost i lažnost svojih dedukcija. (Zapravo indukcija, jer ja sebe izvodim iz datih činjenica, i moja tema nije drugo do nesklad slučajno zapodenutih zvukova!)

#39) Beležiću refleksije kako im se nametnem!

#40) Eroica (Treća) i Peta = kompoziciona osnova. Roman kao muzička partitura.

#40) Prometejska tema i tema sudbine, Ideja volje i Ideja sudbine, Figura Borca i Tragača i Figura Vremena. Zapravo: Treća protivu Pete, Prometej protiv vremena koje je sudbina, što znači protiv sopstvenog orla! Jer u mitu orao i jeste vreme. Da nema orla, ne bi bilo ni vremena ni sudbine.

 #41) Ja držim da je ta borba za svoju konačnost, za svoju zatvorenost, nepromenljivost, jednom rečju za svoju pravu, ne krivotvorenu fizičku smrt - zaista herojska bez obzira na oblike, koje uzima u ljudskom smislu. Herojstvo nije moralna kategorija. Ovako definisano ono se ne opredeljuje za dobro, nego za saglasno dakle zaustavljeno, nepokretno, fiksirano.

#42) Doći za leđa svoje čiste smrti. Ukinuti, ne sebe lično nego sebe kao deo svog gravitacionog sistema. To znači svoju izvršenu esenciju predati onoj koja je opšta i apsolutna.

 #43) Mi smo prinuđeni na neku vrstu nenaglašenog heroizma. Naše su pustolovine prećutne. Zašto onda ne pokazati u čemu leži naš heroizam i gde doživljujemo svoje prave avanture?

#44) Tom heroizmu unutrašnjeg ratišta posvećen je naslov uzet iz Beethovenove Simfonije eroice. O tim visceralnim naslovima naših visceralnih pustolovina pričaće poglavlje „Neverovatne pustolovine“.

#48) Instrument se dočarava izborom pojmova i sintaktičkom konstrukcijom. Ista konstrukcija sa istim momentima - to je motiv. On prethodi radnji kao što citra prethodi, tako reći čini neizbežnim pojavu trećeg čoveka u Wellsovom filmu.

#50) Egzistencija je uvek uža od promenljivosti. Čovek se zato oseća kao neki golem i svuda po sebi rasprostrt žulj.

#57) Proustova zabluda. Potreba za memorijom je potreba za celinom, za konačnošću pre nego što je ova uspostavljena jednom iscrpljenom budućnošću. Pokušaj da se pribodemo čiodom za kartonsko dno samih sebe. Proustova se zabluda sastoji u tome što je pretpostavio celinu, tamo gde je ona svojom prirodom neverovatna. Celina sobom isključuje bilo kakvo rasprostiranje po vremenu.

Ono što smo protekli to više nismo mi. Mi smo to kao svoja forma bili samo u momentu proticanja. Život nije lik kao jedan sukcesivan izgled, nego je izgled jedna diskontinu-irana živost. Diskontinuirana samo obzirom na svoj momentalni položaj u meni - na moju memoriju.

Kad ova prodire u moju tekuću celinu ona više ne nosi svoje preživelo značenje - izvršenje, nego se opredeljuje za moju iduću celinu. U tom smislu svako je sećanje budućnost koja je zapamćena sredstvima prošlosti. (Judino sećanje – povratak na izvor mita - valja shvatiti samo u tom značenju.)

No comments: