Monday, March 02, 2015

Dnevnik Borislava Pekića Komentari II deo 1 1959 do 1965.

Život na ledu, Službeni glasnik 2013, Copyright © Borislav Pekić 

ODLOMCI IZ DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA 

Komentari Simfonije eroice II deo 1 1959. do 1965. godine 

 #1) Trebalo bi se vratiti na sam izvor ideje, da bi se njeni razlozi prepoznali u mnoštvu, u šarenoj svetini majušnih poriva, neraspoloženja, teskoba gađenja - jer atmosfera ideje nije drugo do nered mene. Ideja koju želim da razvijem to sam ja. Kad jednom postane jasno da su refleksije neposredno prevedena neraspoloženja, onda im čovek prilazi očišćen od „pronicljivosti“, lišen kriterijuma. Teskoba biva preuzeta teskobom.

Neposredan dodir dva unutrašnja nereda doduše ne mogu obrazovati neki novi i čudesno ustrojen red, ali mogu međusobno uneti još više nereda. Mogu pomoći da se vlastiti nered spozna kao neizbežan, kao odlučan, kao koristan. Mogu nas izmiriti sa onim što Sartre naziva mučninom, a što podseća na pokajničko more. Mogu nas navesti da učestvujemo sa tom našom morom u igri koja nam inače biva predstavlja kao spoljna nedotupavnost.

Neka igra karata može nam izgledati besmislena, ako je posmatramo sa ravnodušnošću koja preuzimamo sa poštovanjem zakona, kao neku vrstu građanske dužnosti. Nastojimo li da je proniknemo, ravnodušnosti nestaje - mi postajemo saučesnici slučaja. Biti to smatram velikom pustolovinom. Treba pobediti strah tela pred doticanjem. Ma koliko nam se svet prikazivao kao provalija, ne možemo izmeriti njegovu dubinu pre nego što u tu provaliju skočimo.

Ja sam skočio. Ne mogu reći da sam ma šta dobio od toga. Ali ja nisam dopro do dna. Da li sam u međuvremenu nešto bitno izgubio? Držim da jesam: mir sklopljen sa stvarima. Razbio sam pakt nemešanja, prodro sam u opasnost. Neko bi rekao da sam ih izabrao. U stvari opasnosti su mene izabrale, jer sam ležao njihovoj prirodi.

#2) Kako dokazati da je izvor ideje u jednom stanju, a ne u saznanju „van stanja“? Kako identificirati ideju sa mnom? Kako najzad dovoljno istaći da Eroicom ne dokazujem ništa osim sebe? Dolazim do uverenja da je to vraćanje simultana radnja sa napredovanjem. Hoću da kažem da je dobro napredovanje u stvari tačno, spretno vraćanje.

To znači da će se moj susret sa idejom, moje suočenje sa njenim prapočetkom, obaviti tek onda kad poslednja reč Eroice i njenih komentara bude napisana. Pre ne. Ni posle. Upravo u tom času ja se moram naći u raspoloženju koga se oslobađam, ne da bih ga uništio, jer sa njim uništio bih i sebe, nego da bih ga pronikao kao akt mog spontaniteta.

Cilj ovih komentara je uhođenje tog spontaniteta, špijuniranje samoga sebe, ukoliko je to moguće pod okolnostima zajedničke datosti obe moje strane: mene kao volje i mene kao egzistencije. (Problem volje i njenog odnosa prema egzistenciji je ključni problem svake efikasne etike.) pentagonplanecrash911

 #3) Cilj ovih komentara je prema tome da uspostave jednom već započetu vezu između mene kao raspoloženja i ideje romana. Ta veza očigledno nije u spekulacijama nego u osetima. Tu u zabuni čula, u neumešnosti mišića, u neshvatanju svog izbora, tu nazirem kontakt koga treba dokazati. Ako bi Eroica bila isključivo žanr slika rata, ma koliko ovaj bio subjektiviziran, zadaća bi bila promašena. Radi se o žanr slici mene samog. U tom smislu roman je i ispovest.


#4) Ispovest!? Ništa od onoga što se dogodilo mojim herojima nije se dogodilo i meni. Ali sve od toga što se dogodilo ležalo je meni. Dakle i dogodilo se. Jer događaj nije realno dešavanje nego ono koje je moguće. Događaji leže u nama potencijalno i mi ih s vremena na vreme dešavamo. Nekad se govorilo da mi saopštavamo istine koje nosimo. To je isto.

#5) Pogrešno je obraćati se memoriji da bi uspostavili celinu bića koja nam je potrebna. Dovoljno je uspostaviti sebe kroz tekući moment. Jer ono što smo protekli to više nismo mi. Sažimati čitav život u lik, posao je priglup. Lik momenta je i lik života. Ako memorija prodire u trenutak, ona više ne nosi svoje staro izvršenje, nego se opredeljuje za budućnost. U tom smislu sećanje nije vreme proteklo, nego ono koje tek dolazi. (...)

 Biće. Zar bi inače tako intezivno osećali svoje mrtvace? Zar bi inače tako oštro bili podvrgnuti teroru mrtvih?

#10) Polazim od paragrafa 73 . - Saučesnici slučaja - izgleda mi pogodan obrazac. Da bi to postigli moramo pobediti strah tela pred doticanjem. (Valja ustanoviti zašto se spopadnuti jazavci ustremljuju na mošnice.) Ma koliko nam se svet prikazivao kao razgovetna provalija, ne možemo izmeriti njegovu dubinu pre nego što se ne bacimo u provaliju.

#11) Pošto sam se u provaliju bacio, ne mogu reći da su moji dobici i moje prednosti savršeno jasne kao u početku, ali ja padam i nisam dopro do dna. Da li sam pri tom nešto od srži izgubio? Eto prvog pitanja. (Možda se naši pravi dobici sastoje u onome što izgubimo.) Držim da jesam. Izgubio sam mir sklopljen sa stvarima. Izneverio sam pakt o nemešanju, prodro sam u materiju, u mračni predeo opasnosti. Neko bi rekao da sam ih izabrao. U stvari opasnosti su izabrale mene, jer sam odgovarao njihovoj prirodi. 

#12) Gide je jednom napisao da se svakome događa ono što mu leži. To bi značilo da se događaji nalaze izvan svakog, a ne u svima raspoređeni prema svakoj prirodi. Upravo je obratno. Mi se dešavamo događajima. A događaji su u nama. Ovo je važno za roman, jer su pisci skloni da događaje dovode sa strane, iz neizmerne daljine jednog praznog sveta dešavanja, umesto da nas razbijaju da bi ih oslobodili. Mi smo jaja događaja. 

 #13) Razbijte Davida, naći ćete u njemu „san o ubistvu doktora Jürgena“ ali samo ubistvo nećete naći. David se nije desio ubistvu – on se dešava isključivo svom snu . Ali ubistvo Golijata ćete ipak naći u Davidu. Samo Golijat ne postoji. On je takođe jedna mogućnost koja nestaje čim dobije oblik realnog lica. Golijat se može ubiti ako se uhvati - no naravno on je okretan momak i izmiče gonjenju - ali doktor Jürgen ne.

- To je izvan kruga koga zauzima David kao tangenta. To je izvan kruga koga opisuje David svojim snom. (Što se tiče Golijata njega spasava upravo Davidov strah da ga pobedom definitivno ne izgubi. U tom slučaju izgubio bi i sebe. Jer David je ono što nije Golijat. David postoji samo utoliko koliko je ubeđen u Golijatovo postojanje.)

No comments: