Wednesday, March 11, 2015

Dnevnik Borislava Pekića Komentari III-1957

Život na ledu, Službeni glasnik 2013, Copyright © Borislav Pekić 

ODLOMCI IZ DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA 

Komentari Simfonije eroice III-1957. 

#6) Igra je sve pre nego bezopasna. Igra je praslika agonije. Osim toga njen kraj uvek je koban ma kakav oblik uzeo: dobiti ili izgubiti igru svejedno je (svejedno je dakle napisati ili ne napisati roman) ako smo se u nju bilo kako upustili. Naše buduće ja ne može imati nikakve koristi od jednog predavanja o istoriji njenog porekla, niti će slike te istorije proizvesti u njemu nešto drugo do zamorne nepodnošljivosti; u slučaju neuspeha poraz je dvostruk: ogorčeni smo jer smo propustili da budemo poraženi. Žalimo sa olakšanjem koga ni pod kojim uslovima ne bismo ni mogli postići.

 #7) .... Sudbina se dakle začinje u jednom od naših opstanaka, kao nužnost koja se od ideje do ideje (kao od slobode do slobode) dovodi do razrešenja. Ona je zato inkomensurabilna sa našim stvarnim životima i apsurd je sa stanovišta našeg postojanja. Zar Judina griža koja ga dovodi do samoubistva nije apsurdna ako je njegova izdaja bila neizbežna?

 #44) U meni se začela moja sudbina koju sada ne prepoznajem - to je nesumnjivo. A ne prepoznajem je više jer sam se u međuvremenu promenio. Ne prepoznajući je ja još uvek ne mogu da je odbacim, jer bi na taj način odbacio jedan od svojih opstanaka. Sudbina me je zarazila do dna. Ona me je prožela misterijom: ja sam ja sam onakav kakav sam zamišljen jednim od svojih izbora, koga se više ne mogu odreći. To lično poreklo sudbine je od bitne važnosti. Ono je samo srce apsurda. Između mene kao sudbine i mene kao promene mrvim se.

#45) Stvarni moj opstanak je moje neraspoloženje: ideje su potpuno van mog postojanja i nisu ništa drugo do kontrapunkt slobode između tema nužnosti. Moja sudbina ima dakle poreklo u neraspoloženju i što se provlači kroz moje živote kao osovina, to je samo zahvaljujući transmisiji ideja.

#46) Moje stanovište prema sudbini je jedno borbeno stanovište. To je samonepodnošljivost. Kad mrzim svoju sudbinu to mrzim sebe, bit svoju rođenu u jednom od mojih proteklih života i neodoljivo sugerisanu preostalim. To je i stanovište nade. Borbeno stanovište je uvek optimističko. (Prometejsko.) Metastasizing
 #47) Sudbina je apsurdna samo u tom smislu što ne dopire do saznanja i što, ako se do njega uzdigne, mora obelodaniti svoju nepodudarnost sa mnom. (Juda je spoznao svoju sudbinu: njena apsurdnost postala mu je prisna; menjajući se nastoji on da je prepravi te zato umesto da se ubije dopušta da ga umlate maljevima.)


 #48) Ta borba koju moj prometejski duh vodi sa sudbinom (mojim fatalnim duhom) herojska je bez obzira na kom se nivou zapodenula, kakve oblike uzela i kakav imala ishod. Zato sam i odabrao naslov „Eroica“.

#49) O ja i neja (nastavak rasmatranja iz paragrafa 41. To neja ne pretpostavlja sve preostalo pošto sam ja izuzet, nego ga samo čini mogućim. Tako se moje ja javlja kao refleksivni uslov sine qua non jednog neja koje je po formi moje, a po sadržini opšte. U toj opštosti mog neja dat je i kosmički kriterijum sudbine.

#50) Kosmički kriterijum sudbine. Iz stava 44 mogao bi se steći utisak da u svojoj sudbini vidim ja samo ispoljavanje jedne ograničene ideje, da ta moja sudbina zapodenuta u mom opstanku kao volja za produženjem: nije drugo do jedan potpuno partenogenetički mit. Svet bi onda bio prožet sa bezbroj majušnih udesa koji, potpuno dekomponovani, ne bi imali nikakav zajednički kosmički cilj.

Naprotiv: moj obol sudbine je samo deo one kosmičke, kao što je oblast njenog kreiranja moj opstanak, samo isečak jednog kosmičkog opstanka ...

Moj mit je epizoda jednog opšteg mita.

#51) Ja sam bezuslovan samo kao protivstav toga što nisam. A to što nisam je moje neja koje me podrazumeva. (Veoma je značajno utvrditi oblast događaja moje sudbine!)

#52) Ja bi takođe moralo da bude nepromenljivo, jer u njemu kao uobraženom uslovu nema šta da se menja, osim njega samog kao opšte ideje - što je apsurdno, jer bi ja svakom promenom ideje o sebi prešlo u svoju suprotnost: neja, puneći ga svojim negativitetom, ali ga umanjujući u njegovoj sopstvenoj pozitivnoj egzistenciji. (Metod borbe sa sudbinom u oblasti neja.) 

#53) Ali: jedno promenljivo ja, može ipak biti pretpostavljeno pri čemu mora da se radi o racionalnoj zabludi njegovog neja, koje iz samoopažanja promene sopstvene sadržine izvodi pretpostavku promene svoje ideje protivrečnosti. Tako neja menja svoju ideju ja.

#54) Stavove 51, 52, 53 razraditi. Sa stanovišta borbe sa sudbinom važno je konstatovati: sudbina ne prožima bitno moje čisto ja koje ostaje kao njen prometejski protivteg, dok se sama sudbina odvija u oblasti mog neja, dakle onoga što ja stvarno nisam, iako se iz stava 53 može nazreti da time što nisam određuje se moja jesnost. Sudbina me dotiče dakle samo posredno.

#55) Kako se mi identifikujemo sa formama svoje nejesnosti, sebe uzimamo kao njegovo promenljivo biće, čista ideja naše jesnosti predstavlja nam se obrnuto od svoje prirodne i neizbežne stalnosti (kao uslova) - kao promena. Kad čovek kaže ja, daleko od toga da pod tim podrazumeva logički uslov svega što nije, on drži da to što nije mora biti prirodan uslov njegovog ja. Takav se čovek realno identifikuje sa svim što nije, a sve što nije uzima kao sebe.

No comments: